Prošle zime telefonom me pozvala Radmila Kuzeljević (74) iz Semegnjeva. Glas joj je zvučao prijatno, čak veselo, optimistički, kao da uživa među brojnim unučićima. Kratko mi je kazala: „Svetislave, rođo, dođi u Semegnjevo da vidiš gdje ja živim. I kako živim. Da čuješ iz prve ruke, i da napišeš, kako o nama starima ova država ne brine. Mojim komšijama se otelila krava, obliznila se i uginula. Oni stari, nemoćni, ne mogu da izvuku mrtvu kravu iz štale preko dvoje teladi. Niti imaju mlijeka da ih prehrane. Snijeg do pojasa, a oni idu po selu i kupuju mlijeko za telad. A na njihove apele niko ne odgovara. I ja sam zvala, ali, rođo, sve uzalud. Ne znam kako da dođem do Branka Stankovića, jedino ako bi on došao, da napravi emisiju za „Kvadraturu kruga”, drugi niko!”
Kopkao me taj poziv mjesecima. Da li su telad preživjela. Šta je bilo sa uginulom kravom. Ko su ti ljudi što ih je takva nevolja snašla? Kakav je to život u Kuzeljima, udaljenim dva i po kilometra od semegnjevske crkve, gdje ova žena živi sama bez komšiluka i, bar po njenom glasu, raduje se životu. „Pa, čovječe, ti si odavno u penziji, i još u godinama. Ko zna kakav je taj makadam od semegnjevske crkve do Kuzelja. Šta ako padne kiša, seoski putevi tada postaju neprohodni”, govorio sam sebi. Ipak, u prošlu nedjelju, računajući na mioljsko ljeto, krenuo sam u Semegnjevo. Temperatura je bila oko 20 stepeni. Kuća Radmile Kuzeljević na brdu koje iz daljine liči na ogroman plast sena i gdje ni s jedne strane dječja lopta ne bi mogla da se zadrži. Na istočnoj strani, čini se, ne bi se zaustavila sve do željezničke pruge Beograd–Bar koja se vidi sa ovog ćuvika.
Autom, „škodom fabijom”, ipak nisam smio do kuće. Poslednjih 300 metara puta bilo je kao „uz nos”. Ostavio sam auto u potoku. I već me brinulo kako ću se vratiti, jer nizbrdicu koju sam prešao do tog potoka, par stotina metara ispod kuće, može savladati samo „lada niva”. Na brdu, iako po suncu, sudarali su se vjetrovi. Zimi, pomislio sam, oni ovdje ispisuju onu strašnu muziku od koje se sve ledi. Ispred kuće, na ogradi, plava tabla na kojoj piše ćirilicom: „Ulica maršala Tita”. „To su mi donijele Nešove kolege iz komunalnog na Svetog Jovana”, i oni su je i postavili na ogradu, veselo će Radmila.
Doček iznenadnog gosta je prosto urođen srpskoj duši, valjda niko više na ovom svijetu ne umije tako, i toliko, da se obraduje kada mu neko zakuca na vrata. Radmila me dočekala ispred kuće, sa džemperom opasanim oko stuka. Pokušavam da joj u prvom susretu iz očiju pročitam tu muku koju je nametnuo ovaj život u zabiti, i razlog onog telefonskog poziva, ali se ne ona, muklja, ne vidi. Kao da je sve brige sakrila negdje duboko, u ovoj nedođiji. Radmila je, vidi se na prvom koraku, otresita i inteligentna žena. Muž Bogoljub, željeznički penzioner, preminuo je prije pet godina. Sin Nebojša, zaposlen u JKP „Zlatibor”, živi sa porodicom u Čajetini, a kćerka Slavica se udala u Valjevo poslije osmog razreda. Radmila ima petoro unučadi i jedno praunuče. Nebojša dolazi svakog vikenda, „Jugićem”. Od Zlatibora do Kuzelja je tačno 14 kilometara.
– Kako si došao, koji auto imaš? Vidiš kako su nam Čačani batalili put – hitro će Radmila, kao da je znala šta ću je pitati. – Njima je bilo važno da prođu, a nama kako bude. Zbot toga sam nekoliko puta zvala predsjednika u Čajetini, da mu kažem šta su nam uradili i da ga još priupitam zašto naše seoske puteve niko zimi ne čisti. Da ga pitam da li bi dozvolio da njegova majka gazi cjelac do pojasa. Da mu kažem da sam i ja nečija majka. Ali, one u opštini neće da mi daju vezu. Vele – te nije on tu, te ne znamo kad će doći.
– Koji sad Čačani ovdje, ja znam da su se za ovaj kraj, za Semenjgevo, interesovali neki Švajcarci, ili Holanđani – upitao sam iznenađeno?
– Ovi što rade hidrocentrale dole na Rzavu, oni su ovaj put uništili. Ovuda im bilo najlakše da siđu u Rzav. Obećali su da će ga popraviti, ali ništa od toga. Ovdje je mogao da dođe svaki auto, ali sada je put upropašćen. Vidjećemo hoće li doći da ga srede. A što se tiče interesovanja stranaca za Semegnjevo, trebalo je da se proda 60 hektara i da se razvija turizam. Sve je bilo dogovoreno, ali problem je u tome što oni neće deset naslednika na jednoj parceli, kao što je kod nas u Srbiji. Hoće jedan na jedan, i onda sve brzo završe, a ne da se to oteže u nedogled – odgovara nam Nebojša, očito – na majku, dobričina i veseljak.
Radmila je rodom iz susjedne Šljivovice. U Semegnjevo se udala prije tačno 55 godina. Bogoljub je bio naočit, a za Radmilu kažu da je u to vrijeme bila jedna od najljepših šljivovačkih djevojaka. Dio te ljepote i danas se vidi na njenom licu, iako za nju govore – ona nije žena, ona je 'ajduk žena. Bila je i na televiziji, pitala je kako to vlast misli da očuva ovu državu ako ne brine o narodu i ne pomaže u rješavanju njihovih problema. Kako je država dozvolila da Semegnjevo ostane bez žitelja i bez đaka u školi. „O čovjeku, veli, mora da se brine kao što ja brinem o svakoj ovci i janjetu. Sve su mi se ovce obliznile, a jedna se i otrojanila. Pa, to je zato što sam brinula o njima”.
Nebojša nedaleko od kuće zasadio maline. „Visoko je – kaže nam. – Naš komšija, vikendaš, Slobodan Ivković, slikar iz Beograda, koji je baš kraj mojih malina, u zavjetrini, napravio vikend kuću, izmjerio je da su zasađene na 1.030 metara visine”. Dok nam pokazuje imanje, Nebojša objašnjava da je riječ o devet hektara u jednom komadu, i da je ta velika parcela pogodna i za turizam i za stočarstvo. Kroz njihovo imanje teče i planinski potok na kome se mogu napraviti ili ribnjak ili bazeni, ili i jedno i drugo. Blizu je i pruga Beograd–Bar, „Pojavio se neki kupac iz Njemačke, hoće pet hektara bez komšiluka, da je tiho i mirno. Ako je neko zainteresovan za veću parcelu – dodaje Nebojša – spremni smo da se brzo dogovorimo”.
Naravno, nisam zaboravio za nesreću koju mi je Radmila saopštila telefonom prošle zime – kravu koja je otelila dvoje teladi i uginula. „Sačuvaj Bože, rođo moj. To je zadesilo naše komšije i prijatelje Branimira Vujovića, mog vrsnika, i njegovu ženu Dobrilu. Namučili su se i isplakali. Iako su blizu crkve, blizu asfalta, pomoći niotkud. Nije bilo bolje krave u okrugu. Krava je izvučena tek sedmi dan a telad, oboje muško, su preživjela. Prvo su kupovali mlijeko u selu, a onda ih hranili mlijekom u prahu – ispričala nam je na kraju Radmila Kuzeljević.
Kuća ove „žene 'ajduka”, i ćuvik na kome se nalazi, obasjani su suncem do kasnih popodnevnih sati. To sunce, ta neobična životna radost obasjavala je Radmiline oči i na rastanku. – Javite se telefonom kad stignete – naglasila je. – Da ne brinem kako ste prošli u putu.
„Škoda fabija” je jedva, uz Nebojšinu pomoć, „savladala” stotinak metara uzbrdice i lošeg puta. Kada sam, najzad, osjetio asfalt pod točkovima, tokom povratka, opsijedala me misao: „Valjalo bi da ovaj prkos, ovu gordost i bistrinu u očima i riječima Radmile Kuzeljević vide i dožive i drugi. Samo tako mogu u sebi stvoriti osjećaj da nije sve izgubljeno i kada čovjek doživi poraz. I samo tako, podstaknuti ovim slučajem, mogu steći epitet pobjednika.Svetislav TIJANIĆ