PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Izgledalo je da je boljševizam jedina brana fašizmu, uprkos zbunjujućim vijestima o teroru i čistkama. Do 1939. godine SSSR pokušava da napravi odbrambeni savez sa zapadnim silama, ali one to uporno odbijaju. Čak i Poljska. Onda Staljin, strahujući da je glavni cilj zapadnih sila da gurnu Hitlera na njega, rješava da se sporazumije sa Hitlerom. Na opšte iznenađenje, Molotov i Ribentrop potpisuju pakt, te tako Hitler može da napadne Poljsku, pa da je poslije podijeli sa svojim kremaljskim kolegom. Danas je jasno da su obojica tražili predah pred konačni uzajamni obračun.
Istovremeno sa obrtima u spoljnoj politici, Staljin pravi nevjerovatne obrte u unutrašnjoj politici. U nekoliko talasa čistki nestalo je 90 odsto članstva republičkih i oblasnih centralnih komiteta, mnoštvo oficira veterana građanskog rata, kao i veliki broj stranih komunista. Među njima je bilo oko osam stotina Jugoslovena, od koji dvadeset pet članova CK. Samo se njih četrdest vratilo iz logora. Kako preživjeti te talase terora u kojim naredni talas dželate iz prethodnog vala pretvara u žrtve? Kome se prikloniti? Zašto je Josip Broz bio jedan od rijetkih preživjelih?
„S nikim nijesam htio diskutirati ni o čemu. Prosto sam se držao svog posla u Kominterni i učio. Imao sam dobru biblioteku i bio sam kod kuće. I to me spasilo. To je mene spasilo tako da, ovaj, kada je Ivanov, koji je bio, radio je... također, reko'o poslije: „Slušaj, Valter, bogami, ti si bio dobar prefriganac”.
Da li je ovakva skromna samozatajnost bila dovoljna da se preživi pakao „Luksa”, hotela u koji su bili smješteni funkcioneri Kominterne? Inače, neki svjedoci, kao Jurij Gustinčič, tvrdili su da nigdje nije bolje opisana atmosfera tog mjesta, no u romanu „Otpadnik” Dobrice Ćosića. A ona je doista bila strašna. Sam Tito je kasnije govorio kako je osijedio za jednu noć, kako mu se dizala kosa na glavi od vriske žena i djece, kada su noću odvodili ljude, kako su htjeli da ga optuže za saradnju sa policijom zbog njegovog odnosa sa Bohačekom u Lepoglavi, a njegovu ženu Elzu-Luciju kao agenta Gestapoa. O glavi mu je najviše radio Ivan Srebrnjak Antonov, a kasnije Petko Miletić. Šta je spaslo Tita?
Pero Simić i drugi autori tvrde da je Tito sebi raščistio put pisanjem negativnih karakteristika za ostale rukovodioce jugoslovenskih komunista. Međutim, kako i sam Simić piše, to su radili svi komunisti. Grgur Vujović je svog brata Voju raskrinkao kao trockistu, potom je postao sekretar SKOJ-a, ali ga to nije spaslo pa je i on stradao u čistkama (kao i njihov treći brat Radomir). Karakteristike su bile samo dodatno „guranje u leđa” na putu u neizbježno propadanje u pakao čistki. Isto tako, tvrdnja da je Tito opstao jer je slijepo slijedio liniju Kominterne, ili NKVD, mora da se dovede u pitanje, jer su to, manje-više, radili i svi drugi. Najmoćniji čovjek u partiji, koji je prethodio Titu, Milan Gorkić (Josip Čižinski, Čeh iz Bosne) čitavu karijeru u partiji i Kominterni gradio je „raskrinkavanjem” gubitnika u frakcijskim borbama i slijepim sprovođenjem kursa staljinizacije. Naravno, neki od komunističkih vođa imali su više integriteta, pogotovo Sima Marković. Po čemu se Tito razlikovao? Da li ga je i ovaj put spasla sreća, ili poseban status u obavještajnoj službi, ili podrška važnih ljudi kao što je Dimitrov? Najviši rukovodioci obavještajnih službi i sami su padali. Jagoda, koji je predvodio prvi talas čistki i bio među osnivačima sistema gulaga, sam je pao u drugom talasu, koji je predvodio njegov štićenik Ježov. A onda je Ježova pogubio Berija. Naravno, za rukovodiocima su padali i njihovi saradnici. Što se Dimitrova tiče, on je jedan od rijetkih stranih komunista koji je opstao, ali Tito to nije mogao znati unaprijed. Ne bi mu bilo prvi, a ni posljednji put da ga je spasao srećan sticaj okolnosti.
Međutim, izgleda da je imao udjela u likvidaciji Blagoja Parovića, ranije viđenog kao najvišeg rukovodioca KPJ, koji je stradao pod nejasnim okolnostima za vrijeme Španskog građanskog rata, na početku Titovog uspona ka partijskom vrhu. I drugi španski borci će, tokom Drugog svjetskog rata, stradati često na nerazjašnjen način. Decenijama su kolale priče o pogibijama Ratka Pavlovića Ćićka i Marka Oreškovića. Sam Tito, inače, poricao je da je ikada bio u Španiji. Ta „španska epizoda” ostaje da bude istražena. U januaru 2012. godine Pero Simić je objavio sliku golog čovjeka, možda Tita, kako se tušira u logoru za interbrigadiste u Francuskoj. Ako se potvrdi Simićeva teza o Titovoj rukovodećoj ulozi u likvidacijama u Španiji, onda bi to moglo da igra veću ulogu od pisanja negativnih karakteristika o svojim partijskim drugovima. Vratimo se sada onome što je o Titovom preuzimanju potpune vlasti u KPJ već poznato.
U svakom slučaju, Titu se od 1937. godine polako otvarao put ka vlasti u partiji. U njegovoj Jugoslaviji ta 1937. godina slavila se kao vrijeme njegovog dolaska i početka oporavka KPJ. Zapravo, njegov uspon na čelo partije trajao je sve do Pete zemaljske konferencije u Zagrebu, u jesen 1940. godine. U međuvremenu, likvidirani su svi njegovi konkurenti, prije svih glavni rukovodilac Gorkić, koji je pao 1937. godine, poslije bruke oko slanja pet stotina dobrovoljaca iz Jugoslavije u Španski građanski rat. Akcija je vođena bez mnogo diskrecije, pa je brod sa dobrovoljcima presretnut kod Budve.
(NASTAVIĆE SE)