PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Time su samo sprovedene odluke Petog kongresa Kominterne iz 1924. godine, po kojima treba pomoći borbu ugnjetenih naroda protiv „malih imperijalističkih država”, Poljske, Čehoslovačke, Rumunije, Jugoslavije i Grčke. Poljska, čehoslovačka i rumunska partija rado su pristale da se njihove manjine koje žive prema Sovjetskom Savezu otcijepe, ali čehoslovačka i poljska partija nikako nijesu pristale da se to pravo dodijeli i njemačkoj manjini. Kominterna je prihvatila njihove stavove. Jedino je za Jugoslaviju smatrano da je treba potpuno dezintegrisati. Kritiku „desnice”, koja je smatrala da je stvaranje Jugoslavije ipak progresivan čin pojačao je sam Staljin, u članku u kome je osporavajući tvrdnje Sime Markovića utvrdio da su granice Jugoslavije stvorene nasiljem i da nijesu polazna tačka za rješavanje nacionalnog pitanja. Vrhunac ove orijentacije bio je Četvrti kongres KPJ, održan u Drezdenu novembra 1928. godine. Sima Marković, profesor matematike, koji je prvi u regionu pisao o teoriji relativiteta, natjeran je da se odrekne svojih „desničarskih” stavova. U pogledu nacionalnog pitanja odlučeno je da se KPJ „bez ikakvih uslova ili rezerve” bori za nezavisnost Hrvatske, Crne Gore, nezavisne i ujedinjene Makedonije, radnička klasa je pozvana da pomaže borbu za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju, a pravo na samoopredjeljenje je priznato i mađarskoj manjini u sjevernoj Vojvodini. (...)
Poslije Smederevske Palanke, navodno su vođe desne frakcije iz Beograda htjeli da se rastosiljaju Broza, pa su ga poslali na rad u mlin nekog komunističkog simpatizera u Kumanovo. Već je bio krenuo, ali je na drugoj ili trećoj stanici od Beograda sišao da bi se vratio u Zagreb. I gle, tamo za nekoliko mjeseci postaje prvo sekretar Oblasnog odbora Saveza metalskih radnika Hrvatske, pa sekretar Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika, zatim član, a vrlo brzo i organizacioni sekretar Mjesnog komiteta KPJ. Više nije bio „proleter i beskućnik” jer je već kao sindikalni funkcioner imao platu od 2.000 dinara, što je bilo više od plate najkvalifikovanijeg industrijskog radnika (to je bilo u visini otprilike dvije učiteljske plate). Iste te, 1927. godine, robija nekoliko mjeseci u istražnom zatvoru u Frankopanskoj kuli u Ogulinu, gdje prvi put štajkuje glađu, jer su ga držali u zatvoru bez suđenja. Stjepan Bakarić, otac budućeg Titovog saradnika Vladimira Bakarića, pomogao mu je da izdejstvuje brzo suđenje, brinuo se o njegovoj ishrani, čak mu donosio i marksističku literaturu. To suđenje učiniće da Brozovo ime prvi put dospije u novine, doduše ilegalne partijske, „Organizovani radnik” i „Borba”, i to samo uzgred, kao ime jednog od „uhapšenih drugova”. Osuđen je na nekoliko mjeseci, ali ih nije odslužio, jer je već bio upleten u „Bombaški proces”, koji će od njega napraviti pravu zvijezdu KPJ i skrenuti pažnju same Kominterne.
Za godinu dana on je od potencionalnog mašiniste u kumanovskom mlinu, marta 1927, napredovao do vođe najmoćnije partijske organizacije u zemlji, poslije Osme partijske konferencije zagrebačkih komunista u februaru 1928. Zagreb je najveći industrijski centar zemlje sa 30.000 osiguranih radnika. Zato su i zagrebački sindikati i Partija bili među najjačima u zemlji.
Nekoliko okolnosti se splelo da našem junaku otvori put ka vrhu. Glavni činilac njegovog brzog uspona jeste osjećaj za pravi trenutak, osim, naravno, sticaja srećnih okolnosti. Broz je na Osmoj zagrebačkoj partijskoj konferenciji pokazao odličan osjećaj za marketing, i na lokalnom i na međunarodnom planu. Upravo u tom trenutku Staljin je, oslanjajući se na „radnička jezgra”, odlučio da iz Kominterne i komunističkih partija ukloni intelektualce i teoretičare i tako ostvari idejnu i političku monolitnost. Jugoslovensku KPJ rastrzale su borbe lijeve i desne frakcije. Bilo je potrebno naći nekog da napravi simbolički otklon od frakcijske borbe. Josip Broz se savršeno uklapao u traženi profil. Radnik, Hrvat, bez velikog partijskog staža, ali i bez veza sa zavađenim grupama. Ovdje se prvi put jasno razaznaje podrška Kominterne. Instruktor Kominterne „Mirković”, po svoj prilici Gruzin Vladimir Nikolajevič Sakun, obišao je ljeta 1927. godine Jugoslaviju, želeći da ispita stanje u KPJ, posebno frakcijske borbe. Naročito je pohvalio zagrebačku organizaciju, u kojoj Broz već ima važnu ulogu (od jula te godine bio je organizacioni sekretar). Svoj dar za politički nastup Broz je pokazao na Osmoj sjednici, na kojoj je trebalo da se izaberu predstavnici za savjetovanje u Moskvi, posvećeno stanju u KPJ. Tada se desilo nešto vrlo neobično: delegati su odbacili referat sekretara i prihvatili Brozov koreferat, većinom od dvadeset sedam glasova „za”, naspram tri „protiv” i jednog uzdržanog. Prije glasanja podržavao ga je samo jedan član, a to je bio Andrija Hebrang. Broz postaje politički sekretar zagrebačke partije. Na toj konferenciji osuđene su i lijeva i desna frakcija i određene „direktive” za predstavnika zagrebačkih komunista na savjetovanju u Moskvi, u kojima se predlagalo da se Partija organizaciono učvrsti i aktivira prema napomenama delegata Kominterne na prethodnom plenumu i da se stvori nefrakcijsko centralno rukovodstvo. Zaključeno je i da Partija treba da pojača političko-propagandni rad, da privuče više radnika, da se ojača i ilegalni i legalni medijski rad (štampa ilegalnih materijala i legalnih novina).(NASTAVIĆE SE)