PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kominterna je svim partijama postavila „21 uslov” za prijem. Trebalo je da se prema ovim uslovima stvore centralizovane, borbene partije, koje bi potpuno slijedile liniju Moskve, a da se odstrane svi reformisti, odnosno svi oni koji ne vjeruju u neophodnost revolucije i diktature proleterijata. Na Vukovarskom kongresu, u junu 1920. godine, Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) promijenila je ime u KPJ, i izbacila „centrumaše”. KPJ je imala ogroman uspjeh već na lokalnim izborima avgusta 1920. godine, na kojima su komunisti osvojili vlast u mnogim većim gradovima (Beograd, Niš, Kragujevac, Šabac, Valjevo, Leskovac, Užice, Pirot). Ovaj uspjeh se ponovio na izborima za Ustavotvornu skupštinu, novembra te godine. Na nivou zemlje komunisti su bili treća stranka, iza radikala i demokrata, a na nivou velikih gradova Srbije, i nekih krajeva kao što su Makedonija i Crna Gora.
Gnjev protiv države bio je veliki, ne samo u krajevima nezadovoljnim uređenjem države, već i u „državotvornoj” predratnoj Srbiji. Mi mislimo da znamo šta je nepravda ratnog bogaćenja poslije devedestih godina. Možemo samo da zamislimo kako su se prevarenim osjećali preživjeli povratnici sa Solunskog fronta, kada su poslije sedam godina ratovanja zatekli na jednoj strani veći dio zemlje i svog života upropaštene, a na drugoj obogaćene zabušante i špekulante. Na teritoriji nekadašnje Kraljevine Srbije došlo je do političke apatije i izborne apstinencije. Od 73 odsto 1912. godine, osam godina kasnije izlaznost je spala na oko 56 odsto glasova, od kojih je veliki dio glasao iz protesta.
Režim nije htio da prepusti ni lokalnu vlast, pod izgovorom da komunisti žele da nasilno ruše poredak. Na primjer, u Beogradu je gradonačelnik trebalo da bude Filip Filipović, ali je ministar unutrašnjih poslova posebnom odlukom suspendovao opštinsku vlast. Komunistima je onemogućeno da vrše poslaničku dužnost, jer nijesu pravilno položili zakletvu kralju. Slobodan Jovanović je bio protiv takve odluke, kojom je prekršeno načelo narodne suverenosti. S druge strane, komunisti su pokretali akcije usmjerene na rušenje države (štrajk željezničara u proljeće, Husinska buna krajem decembra 1920. godine). Dva dana poslije gušenja pobune rudara tuzlanskog basena, ministarski savjet je tokom noći donio Obznanu, kojom je KPJ stavljena izvan zakona, zabranjena njena aktivnost i konfiskovana imovina. Milorad Drašković, ministar unutrašnjih poslova i demokrata, pravdao je ovu nedemokratsku mjeru argumentom da su se usvajanjem „21 uslova” Kominterne, „naši komunisti... odrekli svoje nezavisnosti... i postali su jednim sektorom na ogromnom svjetskom frontu borbe protiv buržoazije”. Tih dana u Kraljevinu SHS stiže ogroman talas ruskih izbjeglica sa Krima, što sigurno povećava antikomunističku nervozu kod naših političara, posebno kod peterburškog kadeta, regenta Aleksandra, inače ne baš sklonog demokratskim procedurama. Dio mlađih komunista odgovara na represiju režima individualnim terorom. Spasoje Stejić, dobrovoljac sa Dobrudže, na Vidovdan 1921. godine baca bombu na kraljev fijaker u Ulici kneza Miloša, koja se odbila od telefonske žice. Druga grupa komunista, nazvana „Crvena pravda”, 21. jula ubija ministra Draškovića. Nekoliko dana kasnije donosi se Zakon o zaštiti države, kojim je Obznana, kao jedna uredba, podignuta na zakonski nivo, a kazne za komunističku djelatnost su pooštrene. Liberalni građanski intelektualci, poput Slobodana Jovanovića, bili su protiv ovakvih mjera, ali je očigledno i režim bila zahvatila panika. Ovaj ne sasvim legalan napad na komuniste samo je jedan u seriji nervoznih poteza Aleksandra Karađorđevića, koji se stalno miješao u politiku, obarao vlade mimo zakona i redovne procedure, da bi na kraju, u januaru 1929. godine, ukinuo parlamentarizam i proširio Obznanu i na ostale partije.
Tito je u to vrijeme navodno učestvovao u uspješnom štrajku zagrebačkih radnika, a prepoznavali su ga, prema Krležinom Kumrovačkom nokturnu, po astrahanskoj šubari na kojoj se još vidio trag petokrake. Inače, izgleda da on nije bio član Partije prije 1923. godine u Bjelovaru, gdje je u obližnjem Velikom Trojstvu radio kao mašinista u mlinu od 1921. do 1924. godine, kada postaje član Okružnog komiteta. Tu ga 1925. godine, prvi put hapse kao komunistu, poslije govora na sahrani partijskog druga Josipa Valente. U jesen te godine odlazi u brodogradilište u Kraljevicu, gdje postaje sekretar partijske organizacije od petnaest članova i sindikalni rukovodilac. Tamo organizuje štrajk 1926. i biva otpušten. Tada prvi put dolazi u Beograd, u Ivankovačku ulicu, gdje stupa u sukob sa tzv. desnom frakcijom, koja ga hladno dočekuje. Izgleda da je u Beogradu malo izvodio bravarske radove po građevinama, a početak 1927. godine provodi u Smederevskoj Palanci. Nakon toga, njegova sreća se naglo preokreće, ali da prvo pogledamo šta se u to vrijeme dešava u KPJ.
Otprilike u to doba počinje sukob u KPJ između „ljevice” i „desnice”. Ljevica je imala više pristalica u Hrvatskoj, a desnica u Srbiji, mada linija podjela nije bila apsolutna. Ljevica se zalagala za saradnju sa građanskim strankama iz redova „ugnjetenih naroda” u borbi za ostvarenje njihovih prava na nezavisne države, dok je desnica bila za očuvanje jugoslovenske države.
(Nastaviće se)