Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
3. avgust
Sinoć je došlo do teških i groznih scena. Sofija Andrejevna je prešla sve granice u svom ponašanju. Toliko nepoštovanje prema Lavu Nikolajeviču je bilo neshvatljivo i neobjašnjivo, jer čim su pomenuli njegov odnos sa Čertkovom, na koji je ona bila nepojmljivo ljubomorna, ona mu je sasula u lice mnogo pogrda i izgovorila mnogo ružnih riječi na njegov račun, pozivajući se na nekakav zapis iz njegovog novog dnevnika.
Poslije toga razgovora sa njom, vidio sam kako je Lav Nikolajevič brzim koracima prošao kroz moju sobu u svoju. Bio je uspravljen, ruke su mu bile duboko u džepovima. Lice mu je bilo blijedo i ukočeno od uzbuđenja, ozlojeđenosti i ogorčenja. Zatim se čulo škljocanje brave. Lav Nikolajevič je zatvorio vrata za sobom i zaključao svoju spavaću sobu. Ušao je u kabinet, zaključao je i vrata od kabineta i tako se zabarikadirao kao u nekoj tvrđavi.
Njegova nesrećna žena je trčala od vrata do vrata, molila ga da joj oprosti i da joj otvori vrata, govoreći mu: „Neću više nikad!“ Lav Nikolajevič nije odgovarao.
Njegov ljudski ponos bio je povrijeđen. Šta je on tada preživljavao iza zaključanih vrata, Bog će znati.
5. avgust
Sjedio sam kod Lava Nikolajeviča u kabinetu. Sofija Andrejevna nije nimalo dobra – govorio mi je Lav Nikolajevič. – Samo da je vidi Vladimir Grigorjevič ovakvu kakva je danas! Bilo bi nemoguće da se ne sažali nad njom i ne bi mogao biti tako strog prema njoj ni on, ni neki drugi, pa čak ni ja. A ona radi sve ovo bez ikakvog razloga. Da postoje nekakvi razlozi, ona se ne bi mogla uzdržati, već bi bila i gora. Sve ovo ovdje je guši i jednostavno ne može da diše. Meni je nje žao i uvijek mi je drago kad uspijem da tako razmišljam.
Lav Nikolajevič je napipao u džepu svoj notes, izvadio ga i počeo da čita.
Neočekivano je ušla Sofija Andrejevna, stavila ispred njega jabuke i počela da mu priča nešto o njima. On je prekinuo čitanje i prihvatio razgovor sa njom. Zatim je izašla, očigledno nezadovoljna mojim prisustvom u njegovom kabinetu, kao da je u nešto sumnjala, a Lav Nikolajevič je završio sa čitanjem.
Kad je Sofija izašla rekao mi je: – Evo kao da ste naručeni, imam posao za vas. Ovo da prepišete, vidite koliko se toga nakupilo u svesci. Zamolio me je da iz onog notesa prepišem, bez reda nabacane i u glavnim crtama, zamisli u njegov dnevnik.
Onda ustaje veliki Tolstoj, onako pogrbljen i sijed, penje se na stoličicu, provlači ruku iza knjiga na polici, dohvata svesku za dnevnik i dodaje mi je. Tu je sakrivao taj dnevnik od Sofije Andrejevne.
Predložio sam mu da ga prepisujem dolje kod Dušana i kad se on vrati iz šetnje da mu dam dnevnik.
– Onda tako i uradi – rekao je Lav Nikolajevič, prelistavajući dnevnik.
12. avgust
Dok smo ručavali, Lav Nikolajevič nam je pričao: – Posmatrao sam mrave kako se penju uz drvo i silaze. Nije mi jasno šta su odozgo nosili? Ali kod onih, koji su se peli uz drvo, trbuščići su im bili mali, uobičajeni, a kod onih, koji su silazili, debeli i teški. Očigledno, nešto su sakupljali unutar sebe. I svi su znali samo svoj put. Na drvetu su bile neravnine, izrasline, a oni ih zaobilaze i nastavljaju dalje. Pod ove moje stare dane sve mi to izgleda nekako čudno.
Zatim je nastavio: – Kako je bio divan dan u „Krugu čitalaca“! Razgovarali smo o Mopasanu i njegovoj „Usamljenosti“. U osnovi postoji izvanredna i stabilna misao, ali ona nije dovedena do kraja. Šopenhauer je govorio: „Kad ostaneš sam, treba shvatiti da ima neko i u tebi, sa kim ti ostaješ“. On se nalazi u procesu unutrašnjeg razvoja, jer se taj proces kod njega nije još završio. Ali ima ljudi, kod kojih taj proces nije nikad ni počinjao. Takva su sva djeca, a tek koliko ima odraslih i staraca!
Sofija Andrejevna, koja je prisustvovala ručku, nekoliko puta ga je prekidala svojim primjedbama. Ona se baš ni u čemu nije slaga sa njim. Lav Nikolajevič je ubrzo otišao u svoj kabinet i usput rekao: – Ja idem, ja sam grešan čovjek, zato što nemam nikakve mogućnosti da vodim razgovor, ozbiljan razgovor sa Sofijom Andrejevnom. (Nastaviće se)