PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Jožin posao je uglavnom bio da opasan pregačom čisti i pere sudove; od crnog odijela nije bilo ništa. Uz kafanu se nalazila i kuglana, pa je Joža, uz skromnu nadoknadu, počeo da namješta rezultate, obarajući kegle kada neki igrači igraju. Uhvaćen u tome, dobio je strašan šamar, poslije koga je riješio da napusti taj posao.
Otišao je u drugi dio grada kod majstora Karasa, bravara. Majstor ga je zavolio i često ga je vodio na teren. Joža je uskoro počeo i sam da pravi ključeve, pa i da otvara zaglavljena vrata i kase. Jedine batine od majstora dobio je kada je čitajući Šerloka Holmsa polomio svrdlo. Ovo je sam rekao u televizijskom intervju. U ranijim varijantama ove priče naglas je čitao Holmsa drugovima, dok je radio na mašinama. Možda je razlika u tome da se istakne njegova uloga kao duhovnog lidera odmalena. Poslije toga je pobjegao od majstora Karasa, koji ga je pronašao i vratio. Opet je bježao sa zanata da bi statirao u opereti Vesela udovica osiječkog pozorišta. Majstor ga je opet pronašao i Joža je uhapšen u Osijeku i sproveden u Sisak. Majstor Karas je počeo da mu povjerava i velike samostalne poslove, kao što je izrada ograde od kovanog gvožđa. Od zabave, mali Joža je najviše volio cirkus i erotske filmove u putujućim bioskopima iz Pešte. Često se rvao sa lokalnim besposličarima „mangupima”, kako ih on sam naziva. Sa osamnaest godina završio je šegrtovanje i iste, 1910. godine, uputio se u Zagreb.
Često se njegovo bravarsko obrazovanje podsmješljivo pominje, kao znak njegovog neodgovarajućeg obrazovanja. U to vrijeme, kada je već maturant smatran „intelektualcem”, bravar je bio funkcionalni ekvivalent, recimo, današnjeg tehničkog stručnjaka. U cijeloj tadašnjoj Hrvatskoj (sa Sremom, bez Dalmacije) bilo je 549 bravarskih radnji, sa 549 majstora i 662 pomoćnika i šegrta. Pa i sama Titova radna biografija pokazuje da je relativno lako nalazio posao u toj struci.
Lutao je od Zagreba, Ljubljane, do Trsta i natrag. Spavao je ponekad u parku, ali i u štali. U Zagrebu su mu ukrali prvo elegantno odijelo, u okolini Trsta mu je krava uneredila drugo. Nije čudo što je Tito volio filmove o skitnici Šarlu (on i Čarli Čaplin bili su skoro vršnjaci). Kada se nakratko vratio kući, kako sam kaže, „svi su se skupa malo uplašili – jedna usta više”. Konačno je u Zagrebu našao posao koji mu se sviđao, kod mehaničara Knausa, koji je popravljao sve vrste mašina.Tu je „naučio za drejera”, da švajsuje i da radi na svim vrstama mašina.
Onda je riješio da ode u „fremt”, što je germanizam koji označava rad u tuđini. Moguće je da ga je ovo gastarbajtersko iskustvo učinilo tolerantnijim kada je pola vijeka kasnije trebalo davati pasoše ljudima da odu da rade u inostranstvo. Radio je u metalskoj fabrici u Kamniku u Sloveniji, zatim u Češkoj. Nije mu se sviđao monotoni fabrički rad, koji je smatrao suviše specijalizovanim. „Ja sam bio više za univerzalno, za razne stvari”. Kao „fajnmehaniker” mogao je svakog mjeseca da kupuje sebi odijelo, toliku je platu imao. Poslije je radio u Manhajmu, i na kraju u Bečkom Novom Mestu, u fabrici „Dajmler”, gdje je postao probni vozač. U autobiografskim kazivanjima sa mnogo detalja govori o djelovima automobilskih motora, o tome kako koji radi, tako da je ta priča poprilično vjerodostojna.
Zanimljiva Brozova osobina u mladosti bila je briga o tijelu, skoro netipična za to vrijeme: „Šport... To čovjeka učvršćuje, znate, ja bez gimnastike... Ja gledam danas mladiće, bogamu, neka uska ramena, pogureni, nema...” U Kamniku je redovno išao u sokolanu i bavio se gimnastikom. Bio je i izvrstan igrač valcera. Kada je u jesen 1913. godine mobilisan u 25. domobranski puk 42. divizije, istakao se kao odličan mačevalac, pa je poslat na armijsko takmičenje u Budimpeštu, gdje je osvojio srebrnu medalju, koju je primio od nadvojvode Josifa Ferdinanda Habzburškog. To je bio njegov prvi veliki društveni uspjeh. Uskoro će početi Prvi svjetski rat, koji će Josipa Broza uvesti u još neobičnije pustolovine.
Ovdje već počinju tajne. Dok je sam Tito uredno prijavio u biografiji za Kominternu iz 1935. svoje učešće na srpskom frontu, kasnije se taj podatak prećutkivao sve do Dedijerovih Novih priloga, s početka osamdesetih godina. Publicisti, ljubitelji tajnih istorija, poslije su mu pripisivali učešće u zločinima koje je izvršila 42. „vražja” divizija (nazvana tako zbog svojih zlodjela po Mačvi). On je sa svojom jedinicom zaista učestvovao u svim velikim bitkama 1914. godine, od Cera preko Mačkovog kamena do Kolubare. Pero Simić navodi Kominternin dokument po kome je Tito dobio dvije medalje u Prvom svjetskom ratu, jednu za zasluge na srpskom, drugu za zasluge na ruskom frontu. U svakom slučaju, na srpskom frontu je napredovao od kaplara do starijeg vodnika i štapskog ordonansa 2. divizije. Kasnije, 1941. godine, iznenadio je Aleksandra Rankovića poznavanjem terena u zapadnoj Srbiji.
(NASTAVIĆE SE)