Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
19. jul
U Jasnu Poljanu u goste je došla sestričina Lava Nikolajeviča, kćerka njegove sestre Marije Nikolajevne, knjeginja J.V. Obolenska.
Zbog vrućine u svom kabinetu, čiji su prozori bili okrenuti prema jugu, Lav Nikolajevič je prešao u drugu sobu. Sva odjeća na njemu je bila od grubog bijelog platna.
Danas je dobio poziv da učestvuje na svjetskom kongresu u Stokholmu, a ako ne može lično da dođe, da bar pošalje referat.
Poslao je referat, koji je napisao još prošle godine sa propratnim pismom. Na svoju priču „Iz dnevnika”, čim je objavljena u nivinama, Lav Nikolajevič je napisao svoj komentar. Čertkov je namjeravao da pošalje taj komentar u novine i dopuni sa svojim mišljenjem o priči, smatrajući da to želi i Lav Nikolajevič. Tolstoj je bio protiv toga dopisivanja, ali, ipak, je to prepustio Čertkovu.
– Ja to prepuštam njemu – rekao je Lav Nikolajevič – on misli da treba objaviti, a ja smatram da ne. Vi pokažite Vladimiru Grigorjeviču ovaj moj komentar, pa ako želi neka ga objavi, a ako ne, neka ostane po starom.
U toku ovog razgovora ušla je u sobu Sofija Andrejevna i, vidjevši u rukama Lava Nikolajeviča listić sa tekstom, počela da se raspituje kakav je to listić. Lav Nikolajevič je počeo da joj objašnjava, ali ona nije željela ništa da shvati. To je pismo za Čertkova? Zašto pišeš njemu? Mogu li ja da prepišem taj listić? Zašto šalješ Čertkovu taj listić, a ne ovaj, koji ja prepišem? Postavljala je pitanja jedno za drugim i na kraju rekla: Ja, ipak, nijesam ništa razumjela.
– Mnogo mi je žao – odgovorio je Lav Nikolajevič iznemoglim glasom i dodao kad je ona izašla: Njoj je Čertkov stalno u glavi i ona nije sposobna ništa da shvati. Sam Bog zna šta se sa njom dešava!
Iz Moskve su došli doktor D.V. Nikitin i psihijatar G.I. Rosalimo da pregledaju bolesnu Sofiju Andrejevnu. Rosalimo i Lav Nikolajevič su vodili razgovor za ručkom o uzrocima pokušaja samoubistva. Kao glavni razlog Lav Nikolajevič je navodio da je u pitanju nedostatak samopouzdanja.
Rosalimo misli da su u pitanju uzroci ekonomske, kulturne, fiziološke i biološke prirode, a, vjerovatno, i nedostatak samopouzdanja, tj. (preveo je on to na svoj jezik) nedostatak „oslonca”, nekog na koga bi se mogla osloniti. On nije mogao nikako da se složi sa Lavom Nikolajevičem, a, možda, ne bi bilo ni pametno, jer su razgovarali na različitim jezicima, a Tolstoj se skeptički odnosio prema medicini kao nauci.
Uveče je Lav Nikolajevič pio čaj na terasi, a Sofija Andrejevna je bila na pregledu kod doktora.
– Oni su mi propisali dobar lijek – rekao je Lav Nikolajevič, koji ću sa zadovoljstvom da popijem, a taj lijek je da otputujem u Kočete.
Danas doktori nijesu došli do zajedničke dijagnoze i zato će ostati i sjutra.
Imajući u vidu to da su odnosi između Sofije Andrejevne i Čertkova nepopravljivi, Lav Nikolajevič je, da bi umirio svoju suprugu, odlučio da se povuče i zamolio Vladimira Grigorjeviča da jedno vrijeme ne dolazi u Jasnu Poljanu. Kasno uveče on me je pozvao da dođem kod njega u spavaću sobu. Ušao sam. Dušan mu je previjao povrijeđenu nogu.
– Vi će te sjutra otići kod Čertkova – rekao je Lav Nikolajevič – i ispričajte mu o svim ovim našim doživljajima, i recite mu da mi je teško, kad je on u pitanju. Iskreno mislim i prenesite mu da se jedno vrijeme nećemo gledati. Ne znam kako će se odnijeti prema svemu ovom.
Ja sam već bio siguran, da ako Vladimir Grigorjevič bude shvatio da je to potrebno Lavu Nikolajeviču, on će to prihvatiti bez razmišljanja i tu mogućnost, da se neko vrijeme ne susreće sa Lavom Nikolajevičem, primiti bez kolebanja.
– Ja ovo moram da uradim! – nastavio je Lav Nikolajevič. Njegova pisma su bila uvijek prijateljski iskrena i meni draga. Ja sam lično miran, ali mi je strašno teško zbog njega. Znam da će i Galji biti teško. Ali treba razmisliti, znam da te prijetnje samoubistvom ponekad mogu biti i lažne, a ponekad, ko bi to znao, postoji mogućnost da se i ostvare. Neću sebi dozvoliti da je nosim na savjesti.
I šta će biti poslije svega ovoga? Za mene baš ništa. Ja neću biti slobodniji. Vi mu ovo prenesite. Vjerovatno, mi se nećemo vidjeti ujutro. (Nastaviće se)