PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Sada bi možda trebalo da pomenemo Jožin odnos sa djedom po majci i ujakom. Djeda po majci je rijetko spominjao, iako je najranije djetinjstvo proveo u njegovoj kući. U jednoj anegdoti djeda mu je neki povodom rekao: „Ah, ti prokleti Hrvat”. Ujaku nikada nije zaboravio to što mu je oteo čizme, dok je Joža kod njega radio kao sluga, poslije osnovne škole. Da li su djed i ujak bili netrpeljivi prema sinu svoga zeta, pijanca i raspikuće? Ovdje bi trebalo da prestanem sa amaterskim psihologiziranjem, ali ne mogu da odolim a da se ne zapitam da li otac pijandura, u krajnjoj liniji propalica, ima veze sa naglašenom Brozovom potrebom za kontrolom i urednošću, kao i sa velikom životnom ambicijom? Neki ožiljak od oca svakako je vukao. I onaj jedini put kada se nakratko vratio u Kumrovec, a i kada je radio u Zagrebu, kao dobro plaćeni mehaničar 1911. godine, morao je ocu da pozajmljuje novac, dajući mu veći dio svoje mehaničarske zarade. Karakteristično je šta je rekao kada je napuštao Zagreb i Hrvatsku: „Nestao sam, nisam javio ništa kući”. Pred kraj života otkupio je vinograd koji je Franjo prodao da bi otplatio dugove. Erik Erikson je svojevremeno u psihobiografijama istorijskih ličnosti opisivao njihove razvojne krize, a Erih From je neke Hitlerove osobine objašnjavao Hitlerovim odnosom sa ocem. Otrežnjujuće zvuči upozorenje Alana Buloka, koji je u uporednoj biografiji Hitlera i Staljina napisao da ne treba pretjerivati sa povezivanjem trauma iz djetinjstva i kasnijih životnih postupaka istorijskih ličnosti, jer je mnogo više djece starih, prestrogih očeva sa mladim majkama, sa velikim porodičnim traumama, problemima i tajnama, nego što je osoba kao što je Hitler. Jožino djetinjstvo svakako nije bilo sastavljeno samo od traumatičnih epizoda. Ima dosta, možda donekle izmaštanih, uspomena o Titovoj dječačkoj vještini sa životinjama i ljubavi prema njima. Recimo, jahao je po dva konja stojeći jednom nogom na jednom, a drugom na drugom konju, a bio je, već kao dječak, dobar lovac. Mada, kada se u obzir uzmu svjedočanstva o tome kako su mu leopardi na Brionima bili odani, kako je volio da zadivi goste hraneći iz ruke divlje zvijeri, kao i one starački senilne slike sa pudlicama, do kojih mu je izgleda, bilo više stalo nego do saradnika, te priče dobijaju na vjerodostojnosti. A svakako ga je pratila sreća sa zdravljem. Preživio je šarlah sa sedam ili osam godina, kada je jedan susjed njegovoj majci Mariji rekao: „Slušaj, Mica, ovaj ti Joža neće ostati”, a izgleda i da ga je konj udario kopitom u čelo.
Ipak, jedna trauma iz djetinjstva sigurno je imala veliku ulogu u Titovom životu – a to je siromaštvo. Mali Joža je uvijek volio da se lijepo oblači, što Dedijer smatra tipičnom osobinom Zagoraca. U tom smislu, imao je dva karijerna ideala u djetinjstvu. Prvi je konobarski zanat, a drugi je šnajderski zanat. Konobarski poziv je najbolji, savjetovao ga je stric Jurica, kao stožerni narednik, vjerovatno najuspješniji član porodice: „Uvijek si lijepo obučen, dolaziš u dodir sa finim svijetom, nema mnogo zapinjanja i znoja”. Sam Tito u Autobiografskim kazivanjima pričao je kako je u razgovorima sa učiteljem i trgovcem rekao kako mu je želja da bude kelner, jer „on ima tako lijepo crno odijelo”, a kada su oni pokušali da ga odgovore, rekao im je: „Dobro, onda ću biti šnajder... Ako budem šnajder, moći ću sam sebi da sašijem lijepo crno odijelo...” (Ove anegdote su očigledno dosta redigovane, barem zbog toga što u njima niko ne govori kajkavski.)
Ne mogu da odolim da opet ne citiram Tomasa Mana: „Ja mislim da je hotelska, konobarska karijera ono što u njegovom slučaju pruža najpovoljnije izglede: i to, kako u direktnom pravcu (u kome može da ga odvede i do vrlo ugledna položaja u životu), tako i desno i lijevo u svakojakim postranim i sporednim putevima, onim što su se već mnogom i mnogom batliji otvorili pored glavne carske džade”, kaže Feliksu Krulu njegov kum, takođe svjetski čovjek kao Jožin stric Jurica.
U svakom slučaju, za mladoga Jožu u Kumrovcu nije bilo perspektive. Prenaseljena zagorska sela rješavala su se viška ljudi emigracijom, što u Ameriku, što u srednju Evropu, što u okolne gradove. Za odlazak u Ameriku bilo je potrebno 200 forinti. U to vrijeme granica imovine za glasače bio je porez od 30 forinti, dakle glasali su samo imućni ljudi, koji su plaćali porez preko te sume. Taj novac Brozovi nijesu imali, pa su se Jožina braća rasula po Austriji i Mađarskoj. Zanimljivo, u to vrijeme su i Slovenija i Hrvatska bile zemlje sa velikim brojem iseljenika (Klivlend je bio jedan od najvećih slovenačkih gradova) da im je prijetila depopulacija, dok je Srbija, sem jugoistoka, bila zemlja useljenika, u koju su ljudi dolazili da traže posao čak i iz bogatije srednje Evrope. Eto kako istorija preokrene sudbine zemalja.
Mali Joža je napustio blato rodnog sela u petnaestoj godini, 1907. (tri godine kasnije vratio se na par mjeseci). Prvi put u životu putovao je vozom, razočaran njegovom malom brzinom. Počeo je da radi kao konobar, kod penzionisanog narednika Štrigla, u kafani u Sisku koju su većinom posjećivali oficiri.
(NASTAVIĆE SE)