Piše: Čedomir Antić
Protesti u Crnoj Gori traju već treću sedmicu i uspješni su. Privukli su pažnju naroda, ukazali na slabosti vlasti, dokazali da Đukanovićev režim životno zavisi od pomoći iz inostranstva. Postoji li država u Evropi u kojoj vlast na osnovu sumnjive izborne pobjede nameće manjinski jezik, manjinsku religiju, manjinski stav o vojnoj budućnosti države...? Grdili su Janukoviča... Šta je on mogao tako loše da učini za četiri godine mandata što nekontrolisani autoritarci u Podgorici nisu već učinili tokom četvrt vijeka vladavine? Da li je veći problem kada neko oblastima s manjinskim stanovništvom dozvoli druge službene jezike ili kada na razne načine obespravi većinu građana?
Bijeda i iskvarenost, to su osobine Đukanovićevog režima. Prije nekoliko sedmica slušao sam Filipa Vujanovića u Banjaluci. Čini se kao da je, pored zainteresovanih i zlih Srbije i Hrvatske, uz granice Bosne i Hercegovine jedna mirna, stabilna i srećna, neutralna Švajcarska. Još kada je rekao kako razumije „sarajevske prijatelje“ čija je država tako komplikovana da on kao predsjednik treba čitav dan da se sastaje sa najodgovornijim političarima kojih na velikom broju nivoa vlasti ima zaista premnogo... Bilo bi, biće, bolje da je kao u Crnoj Gori, gdje ne samo da narodi nisu dobro predstavljeni i zaštićeni, već ni većina nema šta da se brine kad će neprekidno, i bez obzira na okolnosti, uvijek biti isto i nepromijenjeno izborno ili možda postizborno definisana. Kao da Srbi, jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine ne žive u Crnoj Gori. Kao da Bošnjaci i u manjem broju Hrvati ne žive u Crnoj Gori. Koga predstavlja predsjednik koga je izabrala manjina? Kome se obraća? Da li misli da je bilo ko zaboravio rat i ratovanje zato što ih bivši savjetnik za nacionalno pitanje nije spomenuo u svojoj u Beogradu objavljenoj knjižici? Ako već jedni neće zaboraviti kako su bili neiskreno i kratko, ali ipak, pomagani - zašto bi drugi zaboravili kako su im sunarodnike bombardovali ili njih same deportovali?
Ima li evropske države u kojoj na zaglavlju najtiražnijih novina stoji četvorocifreni broj dana koji su prošli otkako je glavni urednik ubijen, a pravda nije stigla ubice i nalogodavce?
Da li zvanična Crna Gora smjesta postaje „ispravna“ i „dobra“ zato što neki strani predstavnik tako kaže? Da li zaista misle da će nas otvaranjem i zatvaranjem nekakvih birokratskih poglavlja odvići od slobode?
Pogledajte Srbiju. Mi imamo demokratiju, ona je preduslov napretka i očuvanja slobode modernog društva. Ali prosudite sami gdje nas je dovela slijepa poslušnost populističkih vlasti prema Briselu i Berlinu. Pregovarali smo oko statusa Kosova i Metohije. Mnogo smo dobili... Zamislite: za razliku od Crne Gore, gdje Ustav ne važi baš za sve narode osim ‘’milogoraca’’ (jer ni Crnogorci ne valjaju ako nisu na pravi način politički opredijeljeni), u „Republjik Kosova“ će tamošnji Ustav biti primjenjivan i na Srbe. Kakvo evropsko dostignuće! Sve ostalo, uključujući ovlašćenja zajednice opština riješeno je protivno interesima Srbije i Srba, a ako nešto baš nije regulisano u prvom ili drugom ciklusu pregovora samo je pretvoreno u uslov evropskih integracija. Ljuti se tako premijer Vučić što je pitanje hidrocentrale Gazivode (koja se dijelom nalazi i na teritoriji centralne Srbije) sada dio uslova iz 35 poglavlja ugovora sa EU. Kaže „smijenite me, imate dovoljno moći, medija...“. Dakle, saznajemo da novi, postmoderni, hajduk Veljko („ne dam Krajinu, evo rusa glava...“), svoje evropske partnere istovremeno voli, mrzi, plaši ih se, prkosi im...
Pozvali su me iz jednih novina i pitali da li će posle ovih obnarodovanih premijerskih emocija biti promijenjen odnos Srbije prema EU? Hoće li Kosovo doprinijeti da se srpske vlasti trgnu i prestanu da ponižavaju narod radi gole vlasti? Ranije su išle putem potpunog odbacivanja svjetske realnosti, sada jure stazom odbacivanja svakog demokratskog dostojanstva. Pitali su me da li je ovo možda prekretnica. Poznajući tokom dugih godina ljude koji po našoj nesreći vladaju našom državom, bilo mi je jasno da „uspješni“ premijer ne formuliše tezu „sprema nam se nešto gore od nezavisnosti Kosova“ zato da bi odustao od priznavanja, već naprotiv, samo u cilju pripreme javnosti za konačno i potpuno priznavanje Tačijeve države.
Kada se čovjek oporavlja od duge bolesti, onda su najvažniji prvi minuti budnog stanja, prvi trenuci na nogama, početni drhtavi koraci... Ne možemo očekivati da početak obnove srpskog dostojanstva počne na Kosovu gdje Srba još jedva da ima... Srpsko ustajanje počeće kada shvatimo da su, recimo, problemi građana Crne Gore – Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, Muslimana, Albanca, Hrvata, Roma... i naši problemi. Šta je Vučića spriječilo da posle dvije sedmice ponosnog i slavnog narodnog protesta u Crnoj Gori, posvećnog evropskim idealima demokratije, izjavi da ih podržava. Makar u mjeri u kojoj Vujanović razumije svoje prijatelje Bošnjake? Crna Gora je naša sestra, ako njenim narodima ne valja, loše je i stotinama hiljada naših sugrađana koji su odatle došli, kao i svima nama...
Zato znajte: „Ustala je Srbija !“
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)