Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Tri dana u Petrogradu, kao na nebu? Nije to suviše romantična rečenica? No, znam, u vremenu kulta zemnog, tj. prizemnog realizma, takva rečenica djeluje ne samo romantično, nego i iluzionistički. Ali, ostavimo sad vječni spor, i skraćeno razumijevanje čovjekovo u kojem izobilujemo.
Ideja Petra Velikog je bila da cio svijet sabere na jedno, i to jedno mjesto da uvjenča svojim carstvom. I u tome je ovaj veliki strateg nekako uspio. Ako nije mogao da osvoji cio svijet ( a nije to ni u duhu ruske imperijske ideje), mogao je da sabere odsjaj cijelog svijeta, i da nanovo prosija u sjevernoj prestonici carstva mu.
Vrijeme Petra Velikog, bilo je vrijeme i sudara i susreta Istoka i Zapada, i on je htio to pomirenje da izvede kroz kulturu. Ono što je Petar započeo nastavljali su njegovi naslednici, a među njima i takvi, kao Katarina Velika, Njemica po rodu. Svi su predano radili na imperijskoj ruskoj ideji. Ako je car Ivan Grozni potukao Tatare u Kazanu, nije manja ni ruska pirova pobjeda Napoleona u zapaljenoj Moskvi. Pobijediti Francuze koji su bili ne samo vojna imperija, nego i imperija kulture, dalo je Rusima i osjećanje duhovne dominacije, koje se u atmosferi slovenskog pravoslavlja transformisalo u rusku mesijansku ideju.
Devetnaesti vijek nije samo podigao rusko carstvo do velikog suverena u evroazijskom svijetu, nego je ovaj vijek porodio i kolosalnu rusku literaturu.
Pravoslavno - slovenski karakter je dao obrazac jedinstva literature, religije i filosofije. Ruski religijski mislioci (religijski filozofi) izrasli su iz literature, čije je osnovne crte ucrtao Dostojevski, koji je ukratko ruska Biblija.
Koncept kulturnog sjedinjenja izražen je raskošno i u eklektičkoj arhitektonici Petrograda, koji se čovjeku može dojmiti i kao izrazito mediteranski grad - što je njegovo čudo. Otkud Venecija na sjeveru, kojim su putevima došle skulpture Atine i Rima ovdje? Petrograd nije samo dobra kolekcija replika arhitekture antičkog svijeta, Vizantije, baroka, one su ovdje dobile monumentalnost. Najvećim dijelom, Petrograd se može uzeti kao reprezentativan muzej svjetske arhitekture, ali stvar je u tome što je taj muzej živi grad, svjetski centar.
No ono što daje visoku specifičnost Petrogradu, nije u samoj arhitektonici, već u geografskom položaju. Na sjeveru je bliže nebo, vazduh razređeniji, i kao da zemljina teža tu dejstvuje sa smanjenom silom. Upravo ta drugačija gravitacija daje čovjeku realno osjećanje uznesenja, što je osnovni smisao kulture, i njene esencije – ljepote!
Ljepota se često i u našem govornom jeziku označava kao „nestvarna“ (nestvarno lijepa žena, nestvarno lijepa crkva...). Ovdje se dobro prisjetiti da je Platon među vrhovnim idejama (dobro, pravda, ljepota) jedino ljepoti dao vidljivost. Ideja dobra nije vidljiva, ali ideja ljepote jeste. U tome je neka prednost ljepote, koja neposredno dejstvuje na čovjeka, i ne može da joj odoli da ga ne „ponese“, ako je to čulo sačuvao u sebi.
Moćna rijeka Neva kao da silazi sa sjevernog neba i mirno protiče kroz srce grada, dajući ambijentalnu dominantu Petrogradu. Kakvo je čudo Petra Velikog nagovorilo da na Nevi postavi novu prestonicu carstva? Zasigorno, nešto je više od drugih vidio. I to što je on na početku vidio, drugi su dograđivali, i potvrđivali njegovu vidovitost. I sigurno da je tada taj grad vidio kao nepobjedivu prestonicu. Ali, u toj prestonici ne dominiraju odbrambeni zidovi i tvrđave, nego prekrasni dvorci, grandiozni hramovi, barokne fasade, čudesni mostovi, rijeke i plovni kanali, parkovi zasađeni skulpturama, galerije, spomenici imperatorima, vojskovođama, diplomatama, pjesnicima, muzičarima, slikarima. Ermitaž
(Zimski dvorac) na Nevi, svjetsko čudo ljepote, sada je jedan od najznačajnijih muzeja, s najbogatijom kolekcijom svjetskog slikarstva i skulpture. Isakijevski sabor, jedan od navećih i najljepših pravoslavnih hramova, izražava postojanost, ljepotu i moć ovog grada, i carstva.
Moć i raskoš grada kao da se uvijek opiru na nešto što možemo samo osjetiti u njegovim glavnim mističkim tačkama, koje su najčešće - crkve. Takva stojna tačka Petrograda je Petropavlovska tvrđava, koja je i začetak cijelog grada, sagrađena Petrom Velikim. U njenoj crkvi su pohranjeni ruski imperatori i imperatorke, kneževi i knjeginje, od Petra Velikog, do Nikolaja II mučenika i njegove porodice.
Prolazeći ovim gradom, ponekad ugledam dvadesetogodišnjeg Petra II Njegoša, zamišljenog i oduševljenog, koji je upravo ovdje stavio mitru na glavu, i preuzeo brige za Crnu nam Goru.
(Autor je književnik)