Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
11. jul
Zanoćio sam u Jasnoj Poljani. Kad sam se ujutro probudio, saznao sam da je u toku noći u kući bila velika uzbuna. Sofija Andrejevna je insistirala da Lav Nikolajevič vrati dnevnike od Čertkova i tokom razgovora priredila mu je neprijatnu scenu. U početku je ležala na patosu njegovog balkona, a onda pobjegla u park. Molbe Dušana, N. N. Ge i Lava Ljvoviča da se vrati nijesu pomogle. Zahtijevala je da po nju dođe isključivo Lav Nikolajevič, on je otišao i ona se tek tada vratila. Loše se pokazao Lav Ljvovič, koji je nekontrolisano vikao na svoga oca, zahtijevajući da baš on mora da ode u park po Sofiju Andrejevnu. Došao je i Sergej Ljvovič. U toku dana Tolstojeva djeca su razgovarala kako da zaštite Lava Nikolajeviča od svemogućih neočekivanih bolesnih ispada Sofije Andrejevne.
12. jul
Ja sam morao da se vratim iz Jasne Poljane u Teljatinke, baš kad se spremala Sofija Andrejevna da ode kod J. I. Čertkove. Kad je saznala da i ja idem tamo, ljubazno mi je predložila da me poveze, što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Mi smo krenuli lakom kočijom, koju su vukli rasni konji. Sofija Andrejevna je bila obukla prelijepu, elegantnu, crnu haljinu od svile, jer je išla u goste kod velesvjetske dame J. I. Čertkove, prijateljice carice-majke Marije Fjodorovne. Pošli smo zaobilazno od glavnoga puta, da bismo izbjegli loš most preko potočića Kočaka. Sofija Andrejevna je čitav put preplakala, bila je veoma neraspoložena i molila me da prenesem Čertkovu da joj vrati rukopise dnevnika Lava Nikolajeviča.
– Neka svaki prepišu, kopiraju – kaže ona – a meni neka vrate samo originalne rukopise Lava Nikolajeviča, jer su kod mene i prvi njegovi dnevnici, koje ja brižljivo čuvam. Recite Čertkovu, ako mi vrati dnevnike, tek ću se tada smiriti. Moje raspoloženje će se povratiti prema njemu i biće kao i ranije, dolaziće kod nas i zajedno ćemo raditi u interesu Lava Nikolajeviča i biti mu na pomoći. Hoćete li mu ovo prenijeti? Ko Boga Vas molim, recite mu sve!
Sofija Andrejevna je, sva u suzama i drhteći, molećivo gledala u mene. I njene suze i sve to uzbuđenje su bili krajnje iskreni. Zbog nečega mi nije vjerovala da ću sve ove njene riječi prenijeti Čertkovu, pa me je više puta zamolila da to uradim.
Nijesam mogao da budem bezosjećajan i da bez velikog sažaljenja gledam uplakanu ženu. Tih nekoliko desetina minuta, koje sam proveo sa njom u kočiji, nikad neću zaboraviti. Priznajem da sam se i ja lično uzbudio i u tom trenutku sam poželio da se po svaku cijenu vrate rukopisi Sofiji Andrejevnoj i da se na bilo koji način vrati mir u Jasnu Poljanu, mir, koji je toliko potreban svima, a posebno Lavu Nikolajeviču. Sa takvim raspoloženjem sam se uputio kod V. G. Čertkova, čim smo stigli u Teljatinke.
Saznavši da imam poruku od Sofije Andrejevne, Vladimir Grigorjevič, vidno uzbuđen, sa zabrinutim pogledom, uvodi me u sobu svog najbližeg saradnika, nezaobilaznog i stalnog savjetnika Aljoše Sergejenka. Ja mu prenosim molbu Sofije Andrejevne. Vladimir Grigorjevič je jako uzbuđen.
– Pa, zar si ti – pita me on, zaustavljajući pogled na meni i gledajući me svojim krupnim, svijetlim i nemirnim očima – kazao njoj gdje se sada nalaze dnevnici?!
Dok je izgovarao te riječi, Čertkov je sasvim neočekivano za mene, napravio strašno ružnu grimasu i isplazio jezik. Gledam ga i osjećam se poniženim u ovoj ružnoj situaciji, u kojoj sam se našao i ne znam da li je to osjećanje poniženja ili da žalim ovog čovjeka što je sebe doveo u ovakvu poziciju. Međutim, vidim da Čertkov hoće da se podsmjehuje mojoj, tobože, pokazanoj nemoći da se suprotstavim Sofijinim pritiscima i molbama u kočiji. On je, vjerovatno, primijetio to moje uzbuđenje, koje me je obuzelo i iznervirao se kad je shvatio da ja podržavam Sofiju Andrejevnu i da je sažaljevam. Skupivši snagu, ignorisao sam ispad Vladimira Grigorjeviča i odgovorio mu:
– Ne, ništa joj nijesam ni mogao reći, jer ni ja ne znam gdje su dnevnici.
– Pa to je divno – uzviknuo je Čertkov i usplahireno ustao sa mjesta. – Onda odlazi, molim te! (Otvara mi vrata od sobe u upućuje me u hodnik.) Tamo piju čaj, a vjerovatno si i ogladnio... A mi dvojica ćemo ostati da malo porazgovaramo.
Zatvara mi vrata ispred nosa i čujem bravu kako škljoca. Izlazim u hodnik. Potpuno sam zbunjen ovim postupkom, koji su mi priredili. Aljoša Sergejenko i Vladimir Grigorjevič su ostali da se posavjetuju. Kasnije sam saznao da su odlučili da dnevnike ne vraćaju.
(Nastaviće se)