Piše: Milan Mišić
Izbjeglička seoba koja se upravo zbiva već je prerasla u najveću dramu našeg vremena i najveći izazov Evropi u njenoj novijoj istoriji. U suočavanju s njom, ona istovremeno pokazuje i svoje lijepo i svoje ružno lice. Dok jedni pokazuju solidarnost, drugi se ograđuju. Kontrola granica ne zaustavlja izbjegličku rijeku, već samo vodu tjera na vodenicu krijumčara koji povećavaju svoje tarife...
U ponedjeljak se održava novi ministarski skup EU, koji na dnevnom redu ima kvote za raspodjelu 160.000 izbjeglica, u okolnostima kada ih je još toliko na putu. Samo iz Sirije dosad je izbjeglo četiri miliona ljudi u potrazi za sigurnim boravištem i životnom perspektivom, u situaciji kad se građanski rat u toj zemlji dodatno komplikuje sa malim izgledima da se skoro rasplete.
Mađarska, gdje su primjeri ksenofobije najupečatljiviji – od reporterke koja ne preza da saplete oca koji sa djetetom u naručju bježi od policije, preko angažovanja robijaša da čuvaju granicu sa Srbijom, do bacanje hrane ljudima kao da su životinje – nije jedina koja u ovim nesrećnicima vidi prijetnju svom blagostanju, pri čemu je upadljivo da drastično veću averziju prema izbjeglicama pokazuju zemlje nekadašnjeg ”socijalističkog lagera”. U ovoj drami, međutim, veliki svijetao primjer je na neočekivanoj strani.
To je Njemačka, nekadašnje carstvo rasne superiornosti, koja najavljuje da će ove godine primiti čak 800.000 izbjeglica, a dogodine možda isto toliko. Štaviše, tamošnji funkcioneri ovih dana izjavljuju da bi u sledećih nekoliko godina bez problema mogli da primaju po pola miliona izbjeglica.
Da li je to konačan dokaz da ta zemlja, poslije decenije suočavanja bez presedana sa svojom nacističkom prošlošću – konačno i sasvim promijenjena? Brojke pokazuju da jeste, i da počinje da liči na zemlju osnovanu od strane emigranata – Ameriku. Od 81 milion stanovnika Njemačke danas, njih 16,5 miliona je iz imigranskih porodica, od čega skoro 10 miliona već ima državljanstvo. Od toga je 4 miliona muslimana. Uostalom, da bi se pojmila multietničnost nacije koja je nekad stremila ka čistoti svoje ”arijevske” rase, dovoljno je pogledati sastav njene fudbalske reprezentacije.
Njemačka je, prema podacima OECD, još 2012. pretekla Kanadu i Veliku Britaniju kao glavno odredište imigranata i sada je druga, odmah poslije SAD. Pritom, nije riječ samo o skorašnjem fenomenu: sjetimo se samo prvih talasa ”gastarbajtera” – ”radnika gostiju” – koji su se u Zapadnu Njemačku tokom 60-ih i 70-ih doseljavali iz Jugoslavije, Turske, Grčke, Italije, Španije, Portugalije... Neki su se odande i vraćali, svakako bogatiji nego što su otišli, a priličan broj je tamo i ostao.
Da li su se i integrisali, to je već druga priča. Primjeri Turaka koji žive u getima sa svojim identitetom, navikama i običajima, najčešće se navodi kao dokaz nemoguće asimilacije, ali zar to nije slučaju i sa većinom Indijaca, Pakistanaca i drugih u Velikoj Britaniji i drugdje u Evropi. Asimilacija je, uostalom, proces koji traje generacijama, a sem toga, nisu sve zemlje tako moćan ”lonac za pretapanje” kao Amerika.
Gastarbajteri su dočekivani sa dobrodošlicom zbog toga što je njemačkoj ekonomiji koja se u to vrijeme zahuktavala bila potrebna radna snaga. To joj treba i danas, kada je njena demografska iznudica još veća. Kao i mnogo drugih zemalja, i Njemačka se naime suočava sa ”tempiranom demografskom bombom”: i tamo je sve manje beba i sve više sjedokosih. Prema jednoj računici, treba joj 533.000 imigranata godišnje da bi ostala na sadašnjem broju stanovnika.
A da ne pominjemo da su joj dobrodošli sirijski inženjeri, ljekari i drugi visokoobrazovani specijalisti, koji je poprilično u seobi naroda koju ovih dana pratimo ”uživo”. Uostalom, ljudi koji su se odvažili da ostave sve i sa porodicama krenu u neizvjesnosti, oni koji su savladali sve prepreke na izuzetno mukotrpnom i opasnom putu, svakako su oni čija je životna vitalnost biti dobrodošla i Njemačkoj.
Zbog toga je samo ”akademsko”, što će reći praktično nevažno, pitanje da li je Njemačka promijenjena iskreno ili pragmatično – zato što joj to odgovara. U svakom slučaju je manje ksenofobična od drugih, čemu svakako doprinosi njen prosperitet: kad je kolač veliki, lakše je podijeliti sa drugima.
Pored dobrodošlice, ima tamo još napada na izbjegličke centre, ima ostrašćenih desničara i populizma sa primjesama rasizma, o čemu svjedoči uspon antimuslimanske Pegide. To su međutim sporedni tokovi – glavni je da je Njemačka promijenjena. I da se na njenom primjeru, a u evropskom kontekstu, na neki način redefiniše i pojam nacije i nacionalne države.
(Autor je nekadašnji
glavni i odgovorni urednik „Politike”)