PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Mada je u odnosu na Zahov Plan Garašaninovo Načertanije ocijenjeno kao realističnije, mi se danas moramo upitati koliko je ono bilo ostvarljivo. Garašanin je pošao od pretpostavke o neminovnosti propasti Turske, kao jednog opšteprihvaćenog suda. Ipak, ne možemo a da ne istaknemo Garašaninovo pretjerivanje da je „cila turska slomljena i uništena”. Vrijeme je pokazalo da se u Turskoj skrivala izvjesna otporna snaga. Međutim, dalekovidiji je bio u pogledu Austrije, za koju je istakao da će „biti neprestano neprijatelj srbske države”. Daleko je za sobom ostavljao poljsku emigraciju i Čeha Zaha kada je izmijenio njihov stav o odnosu Rusije i Južnih Slovena, prije svega Srba. Tu je njegov zaključak kristalno jasan: „Srbija ni s kim lakše ne bi mogla svoju cjel postići no u soglasiju s Rusijom”. U ovom je pošao korak dalje, kada je tvrdio da zapadne sile imaju interesa, koji je proisticao iz suparništva prema Rusiji i Austriji, da podrže osnivanje nove nezavisne države na Balkanu. Ovo ne znači da se Garašanin opredijelio za Francusku i Englesku, kako je u literaturi pogrešno tumačeno, već da je ostavljao mogućnost traženja njihove podrške u izgradnji buduće države. Prije Garašanina ovakvu politiku oslonca na Zapad vodio je knez Miloš, i to vrlo kratko (1837–1839). Zbog toga je izgubio presto. Garašanin je to dobro znao, pa je bio oprezan.
Vratimo se postavljenom pitanju, smještenom u vrtlogu politike velikih sila. Odgovor je kratak, a mjeren je iz perspektive današnjice. Garašanin je postavio zahtjeve koji su se mogli ostvariti u budućnosti. U tome teško da bi se našlo kakvo pretjerivanje. Ipak, srpsko ujedinjenje išlo je nešto drukčijim pravcem od onog koji je iznio u Načertaniju. 1) Srpska novovjekovna država nije obnovljena na osnovu istorijskog prava, niti je dograđivana na njemu. 2) dalja izgradnja srpske države, kako u pogledu sticanja nezavisnosti tako i u pogledu ostvarenja ujedinjenja srpskog naroda, nije se osnivala na tekovinama Dušanovog carstva, o kome su inače vodili računa, prije Garašanina, i Karađorđe i Miloš. 3) Srpska država 1878. i 1913. godine nije dostigla granice iz Garašaninovog Načertanija. Bila je to jedna sasvim druga država. 4) Jugoslovenska država stvorena 1918. godine nije isto što i Garašaninova „Južnaslavija”. Bila je to država Srba, Hrvata i Slovenaca, a Garašanin je zamišljao zajednicu Srba, Hrvata i Bugara.
Zaključak bi bio da Garašaninov plan nije ostvaren. Istorijske okolnosti upućivale su srpski narod na ujedinjenje u drugom pravcu, kao i južnoslovenske (jugoslovenske) narode drugim putem od onog predviđenog u Načertaniju. To što taj plan nije ostvaren ne umanjuje njegovu idejnu vrijednost. Garašanin je udario temelje srpskoj državnoj misli, koja je od tada imala neprestano pred sobom ideju ujedinjenja srpskog naroda, a kao mogućnost i južnoslovenskog. Značaj Načertanija trebalo bi cijeniti i po tome.
Garašaninu je zamjeren način na koji je predvidio ujedinjenje srpskog naroda. On je koristio izraze – „priljubiti”, „prisvoji”, „otcijepiti”. Njegovi kritičari morali su se upitati na koji drugi način bi se izvršilo ujedinjenje srpskog naroda, pogotovu kad se znalo da je to mogla uraditi samo Kneževina Srbija. Pri tome se zaboravljalo stanje u kojem se nalazio srpski narod, kao i vrijeme kad je nastao ovaj dokument. Međutim, Garašanin nije izbjegavao drugu mogućnost. Ona se izrekom odnosila na Bosnu, ali nije isključivala ni druge provincije. Srbija je imala podržavati sticanje autonomnih povlastica u Bosni, poslije čega bi se ona sa Srbijom „tješnje sojuziti mogla”. Zato se zalagao da među privilegijama koje bi Srbija stekla prije ujedinjenja ne bi smjelo da bude nasledno kneževsko dostojanstvo, jer bi ono moglo biti prepreka sjedinjenju. Mora se reći da je ovo bilo dalekovido. Na drugom, pak, mjestu on je s pravom podvlačio da bi trebalo, pri vaspitanju mladih ljudi iz Turske, voditi brigu da se kod njih ukorijeni „ona spasitelna ideja opšteg sjedinjenja i velikog napretka” (podvukao R.Lj.) Ovog stava nema kod Zaha, pa stoga možemo zaključiti da Garašanin nije bio samo za prosti čin prisajedinjenja, snagom srpskog oružja, već i ujedinjenja putem sklapanja saveza ili načinom „opšteg sjedinjenja”. Dodajmo još da se ovo odnosilo na stvaranje srpske države na ruševinama Turske, dakle na prvi čin, dok se o drugom činu nije posebno izjašnjavao, sem što je isticao savezne odnose sa Česima i Slovacima. Mora se reći da je i to bilo mudro, jer o tome, kako je lično dopisao u Načertaniju, nije htio donositi odluku prije nego se na ovo pitanje obrati „osobito vnimanije”. Uvjereni smo da padaju u vodu poslijeratne tvrdnje o Načertaniju kao plodu srpske buržoazije i njenih ekspanzionističkih težnji. Buržoazije tada nema (kamo sreće da smo je imali), ali se o nekim njenim začecima može govoriti. To nije presudno, niti je ono drugo tačno.
(NASTAVIĆE SE)