Avio-inženjer, konstruktor, Predrag Lakić (1955–2014) je porijeklom iz pitomine bjelopavlićke, rođen je prije 59 godina u pitoresknom Trebinju na tihoj ljepotici – Trebišnjici, zaposlen u fabrici aviona Boing u SAD. Školovao se u našem megalopolisu – Beogradu; najduže je radio u Americi u koju je dospio rijekom – ,,odliva mozgova” kojom i dan-danas odlaze najsposobniji mladi stručnjaci. Dosta ćemo još čekati na povratak – tog ,,odliva mozgova”. To je njegova kratka biografija.
Odavno se sa ovog posnog kamena odlazilo u ,,bijeli svijet”. Najčešće zbog nevolje, a ne iz obijesti. Mnogi su tamo tražili bolji život. I zaista stvaralo se lakše, brže i bogatije, nego u postojbini. Iz tuđina su slali pomoć svojoj zemlji i svojim porodicama. U vrijeme dramatične jugo-krize, priliv deviza u zemlju po tom osnovu – iznosio je oko dvije milijarde dolara godišnje.
On je bio jedan od tih putnika. U Ameriku ga je odvela prevelika želja za znanjem – za usavršavanjem u struci avio-inženjera. Kada je odlazio sa suprugom, mislio je da će se brzo vratiti: ,,Ako ne mognemo dobiti posao kod Kanadera ili još čuvenijeg Boinga, vraćamo se” – govorio je.
Zbog želje za znanjem još kao student obilazio je avio-mitinge po Evropi.
Na jednoj takvoj smotri u Moskvi, još kao student, morao je jednom prilikom i na takozvani ,,informativni razgovor” – zna se gdje, jer je o ruskim najnovijim modelima aviona znao koliko i njihovi konstruktori. Iznenadilo ih je i začudilo otkuda ima toliko informacija. Posumnjali su da nije u pitanju kakva ,,krtica” – kako se to kaže u žargonu. Bili su začuđeni njegovim odgovorom; u svakom slučaju zadovoljni: ,,Pratim avione od kada znam za sebe. Avioni su mi bili jedina igračka. Potom je to sve preraslo u ljubav iz koje se rodila struka. Sve što sam našao o avionima – sakupljao sam. Zbog njih sam odabrao i studije. I postao to što sam sada”. Njegov prvi ,,izlazak u javnost” – preko Dječijih novina, mnogo godina unazad, nagovijestio je njegovu ljubav prema avionima i Božji dar prema užoj specijalnosti.
Takav je ostao do kraja života. Preko dvadeset godina je radio i stvarao u čuvenim fabrikama aviona – Kanader i Boing. Radom je sticao ugled i priznanje. Cijenili su ga drugovi sa posla. Formirao je porodicu. Dva sina kao dva oka u glavi: studenta Nikolu i maturanta Marka. Supruga Ivana se sasvim posvetila porodici; iako je visoki stručnjak – pristala je da bude samo domaćica. Nije to bio mali i beznačajan posao.
Nije zaboravljao domovinu i širu porodicu. Svake godine je obilazio. Tako su svi lakše podnosili rastanke. I radovali se svakom novom susretu. Tako je bilo i prošlog ljeta.
Otpraćen je u uvjerenju da je riječ o uobičajenom rastanku. Ali je zla sudbina bila drugačija. Nastradao je surovo u ,,džungli na asfaltu”. Famozna saobraćajka! Ubica je pokušao da sakrije svoje zlo djelo. Pobjegao je sa mjesta udesa. Našli su ga brzo. Nije to utjeha! Drugog smo mi vaspitanja. I karaktera, kažu njegovi roditelji.
Ostavio je brojne uspomene. Najljepše i nezaboravne. One će živjeti. I on u njima. Tek kad se čovjek izgubi biva svjestan velike privilegije što ga se ima i velikog gubitka što ga više nema. Svakoga je po dobru zadužio. Dobar glas se čuje nadaleko. Najviše one – koje je i najviše volio.