PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Garašanin je pošao od toga da Srbija mora imati „plan za svoju budućnost” (podvukao R.Lj.), odnosno postojeći pravac spoljne politike, čija je osnovna načela trebalo slijediti „kroz više vremena”. On nije proricao vrijeme ostvarenja plana, pa otuda ostaje neodređeno doba kada će se stvoriti takva srpska država. S obzirom na to da je pripreme za ostvarenje plana vezivao za doba „dok je Srbija pod turskom vladom”, može se pretpostaviti da je njegovu realizaciju mogao najranije očekivati u vrijeme prestanka vazalnosti. Međutim, ako se tada ne bi ostvario, vjera u budućnost nije se smjela gubiti. Četiri godine poslije smrti Ilije Garašanina Kneževina je stekla nezavisnost (1878), ali ta Srbija nije ni približno odgovarala njegovim zamislima.
Praveći plan srpske spoljne politike, Garašanin je polazio od stanovišta da je Srbija mala država i zavisna od Turske. Takav položaj usmjeravao je srpsku spoljnu politiku u pravcu proširenja granica, tako što će Kneževina „priljubiti sve narode srpske koji je okružavaju” (podvukao R.Lj.). Ako se ne uveća ujedinjenjem srpskog naroda, srpska država nema nikakvu budućnost i teško da može opstati u postojećem stanju, jer će je svaka evropska bura, kako trošnu lađu, razbiti na prvom sprudu.
Prvom dijelu (Politika Srbije) dodao je podnaslov „Primječanija o razdelaniju carstva”. U njemu su dvije stvari bitne – pretpostavka o raspadu Turske i obnovi srpske države. Raspad turskog carstva je neminovan i ostvarivaće se na dva načina: ili podjelom između Austrije i Rusije ili osnivanjem hrišćanskih država. Navedene sile neće dopustiti da se na ruševinama Turskog podigne „Hrišćansko carstvo”. Takvo carstvo mogle bi podržati zapadne sile. To bi bio opšti, ali pojednostavljen pogled na problem opstanka Turske, u kojem Garašanin traži prostor za buduću srpsku državu.
U pogledu osnivanja nove srpske države „na jugu” nalazi se bit Načertanija Ilije Garašanina. O kakvoj državi je riječ i na kojim temeljima će počivati? Garašanin nije naveo teritoriju buduće srpske države, ali se ona može odrediti. Njeno jezgro činila bi Kneževina Srbija, s kojom bi se ujedinile Bosna, Hercegovina, Crna Gora i Stara Srbija (u tekstu: Sjeverna Albanija), dakle, geografski prostor na kojem je, uglavnom, živio srpski narod. U pitanju je samo državna teritorija Turskog carstva, pošto je Garašanin predviđao njegovu propast. Bila bi to država sastavljena samo od Srba iz Turske.
Takva srpska država „ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom” 14. vijeka, ali i u slavnoj prošlosti. Kneževina Srbija, pozivanjem na istorijsko pravo, može se pojaviti pred Evropom kao naslednik „velikih naših otaca, koji ništa novo ne čine no svoju djedovinu ponavljaju”. Dakle, mora se uspostaviti savez sa prošlošću, jer „Srbstvo, njegova narodnost i njegov državni život stoje pod zaštitom svetog prava istoričeskog”. Mi smo imali dobar korijen, kojem su Turci sasjekli grane, ali on se sačuvao i iz njega će procvjetati novi osnovi srpskog državnog bića. S obzirom na to da su neke evropske sile, nije se usudio da kaže koje, predviđale veliku budućnost Srbima, uzimao je i to kao razlog više da Kneževina ne smije ostati u postojećim granicama, jer bi time ugušila zametak novovjekovnog srpskog carstva.
Odgovarajući na pitanje ostvarenja postavljenog cilja, zalazimo u drugi dio Načertanija. Novovjekovna srpska država, kakvu je Garašanin zamišljao u svom planu, imala se obnoviti na načelima legitimizma. Pozivom na istorijsko pravo Garašanin je nastojao da pokaže kako Srbi ne traže ništa novo, niti neosnovano. Oni hoće samo ono što su negda imali, i to bez ikakvog prevrata i revolucije. Čime je srpski državnik namjeravao sravniti jedno carstvo i na njegovom dijelu područja podići drugo? „U kratko da reknem: Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom dobrom temelju starog carstva srbskog opet veliku novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla”. (podvukao R.Lj.). Garašaninova opreznost je očita. Ona stoji u izvjesnom neskladu sa tvrdnjom o raspadu Turske. Kad jedna država propada, onda se od nje otima, što brže i što više. Očigledno je da je Garašaninov put prisajedinjenja srpskih zemalja Srbiji konzervativan. S druge strane, on se ne poziva ne tekovine Srpske revolucije niti na njih računa. Pronašli smo samo dva blijeda odbljeska revolucije, u kojoj, za razliku od Garašanina, nalazimo klicu propasti Turskog carstva. Na jednom mjestu zapazio je da je srpska država „srećno počela”, a na drugom da su se jedino Srbi, od svih Južnih Slovena, „sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili”. On još nije osjetio, kao ni mnogi srpski državnici 19. vijeka, da je novovjekovna srpska država ponikla u revoluciji.
(NASTAVIĆE SE)