Jedan od najznačajnijih događaja u bivšoj Jugoslaviji u periodu do 1980. godine bilo je nošenje štafete mladosti i njena predaja Josipu Brozu na njegov rođendan, 25. maja, na masovnoj svečanosti na stadionu JNA, u prisustvu nekoliko desetina hiljada građana i pred TV kamerama. Ovu palicu koja je bila „izraz ljubavi mlade generacije prema Titu“ i koja je na svom putu do Beograda prolazila skoro čitavom Jugoslavijom – od Vardara pa do Triglava, nosili su mladi, muškarci i djevojke svih struka, zanimanja i narodnosti – poljoprivrednici, učenici, studenti, metalaci, vojnici i policajci i njihove starješine. Da je taj događaj prerastao u kult, govori i podatak da je u jednom trenutku došlo do „poplave“ lokalnih štafeta i da ih je izrađeno i nošeno oko 20.000 komada. Jedino je savezna štafeta predavana Titu, dok su ostale, lokalne, nošene u isto vrijeme kada i savezna, uglavnom uručivane lokalnom opštinskom rukovodstvu.
Ideja za izradu štafetne palice potekla je 1945. godine od omladine Kragujevca. Već prve godine štafetu je nosilo 12.500 mladih ljudi koji su, šaljući pozdrave Josipu Brozu za njegov rođendan, pretrčali 9.000 kilometara. Prvu štafetu mladosti Tito je primio u Zagrebu, a zatim, sve do 1956. godine, primao ih je pred Belim dvorom u Beogradu, nakon svečanog dočeka štafete na Trgu republike. Na Titovu inicijativu 1957. godine taj događaj je proglašen za Dan mladosti, pa se štafeta uručivala na veličanstvenom sletu mladosti na stadionu JNA.
Na Dan mladosti, 25. maja 1961. godine, dakle prije 54 godine, štafetu je Josipu Brozu, na sletu na stadionu JNA u Beogradu predao Užičanin Slobodan Jovanović, tada dvadesetogodišnjak, mlad i energičan radnik u Preduzeću „Prvi partizan“. Nije on tada slučajno odabran za nosioca štafete mladosti. U ovom gradu se, 4. jula 1961. godine, održavala centralna proslava Dana borca. Slavila se dvadesetogodišnjica početka borbe protiv okupatora koju su povele partizanske jedinice okupljene oko KPJ. Bila je to jedna od najvećih proslava u istoriji nove Jugoslavije. Za tu priliku završena je gradnja Trga partizana u Užicu i okolnih stambenih zgrada sa nekoliko stotina stanova koji su opremljeni za prihvat gostiju iz čitave zemlje. U Užicu je čak organizovana i savezna radna akcija sa zadatkom da se novoizgrađeni objekti na Trgu partizana dovedu u potpuni red.
Tito je došao u Užice „plavim vozom“, ali „Ćirom“, uzanim kolosijekom preko Gornjeg Milanovca, Čačka i Požege. Tada je otkriven i njegov spomenik na Trgu partizana, rad hrvatskog umjetnika Frana Kršinića, koji je tri decenije kasnije uklonjen i smješten u dvorište Narodnog muzeja u Užicu. U prigradskom naselju Krčagovo izgrađena je za tu priliku centralna tribina ispred koje se 4. jula 1961. okupilo oko 200.000 građana. Na tribini su se nalazile najistaknutije ličnosti tadašnje Jugoslavije, a na mitingu je govorio Josip Broz Tito.
Reporter lista „Dan“ bio je u posjeti Slobodanu Jovanoviću, tihom i nenametljivom penzioneru i pitao ga kako je izabran da te 1961. preda Titu štafetu.
– Trebalo je da to bude omladinac iz Titovog Užica, i da bude vršnjak revolucije. Moj otac Simo, obućarski radnik, poginuo je na Kadinjači, a sestra Milesa je iz gimnazije otišla u rat. Dakle, taj omladinac koji na stadionu nosi štafetu, i predaje je Titu, bio je partizansko dijete. U Beograd, u Centralni komitet narodne omladine Jugoslavije, upućena su tri predloga, ali su odlučile te okolnosti. To je bio osnovni motiv u izboru – priča Slobodan Jovanović, dodajući da je on tada radio kao metalostrugar u Namenskoj u preduzeću „Prvi partizan“, i da ga je predložila omladinska organizacija.
Slobodanov otac je imao obućarsku radnju u Užicu sa pet-šest radnika i svi su bili članovi Komunističke partije. Praktično, kaže Slobodan, to je bila partijska ćelija, pa je izbor za nosioca štafete shvatio i kao priznanje čitavoj porodici i očevim radnicima. I on je, kao omladinac, bio aktivan u „Prvom partizanu“, pa su ga svi podržali u kandidaturi za nosioca štafete. U prvi mah, kada mu je saopšteno da će on Titu predati štafetu, nije znao kako da reaguje. Za Slobodana Jovanovića to je bilo nešto sasvim nestvarno.
– Obaviješten sam 15 dana prije sleta, i odmah su me poslali u Beograd, u CK omladine, na pripreme. Naučio sam napamet tekst na jednoj kucanoj strani koji treba da izgovorim, ali na generalnoj probi, dan ranije, kiksao sam. Ustrčao sam stazom od travnatog terena do svečane lože, ali kada je trebalo da izgovorim tekst, valjda od uzbuđenja, zaboravio sam ga. Ni riječ nisam progovorio, u tom trenutku film mi se prekinuo. Svi su me hrabrili, pričali da će sjutra biti bolje, i tako je i bilo. Primio sam u ruke štafetu koja je nakon ulaska na stadion prvo nošena atletskom stazom, krenuo sam visećim mostom u bijeloj gimnastičkoj odjeći, i zaustavio se na malom platou ispred Tita. Trebalo je – priča Slobodan – da stojim jedan minut, kako bih se izduvao, ali onda pomislim: „Tito stoji i čeka, svi čekaju. I poslije desetak sekundi uzmem vazduh i počnem. Straha i treme je nestalo, i tekst sam izgovorio bez zastoja i bez ikakve greške.”
Tito je primio štafetu iz ruku Užičanina Slobodana Jovanovića, saslušao njegove pozdravne riječi u ime mladih čitave Jugoslavije, a zatim se nageo, zagrlio ga, privukao sebi i poljubio. Slobodan se vratio nazad, na teren, gde ga je sa buketom narcisa čekala užički prvoborac Stanka Laković.
Na prijemu u Belom dvoru Tito je Slobodanu Jovanoviću poklonio zlatan sat sa posvetom, koji i danas besprekorno radi. U međuvremenu, Slobodan je završio Srednju tehničku a zatim i Višu tehničku školu, ali je sve do penzionisanja ostao u Namenskoj u „Prvom partizanu“. Razgovarali smo na Trgu partizana u Užicu, pa ovaj ugledni i poštovani Užičanin nije propustio priliku da prokomentariše i uklanjanje Titovog spomenika sa tog trga:
– To je pokušaj brisanja Tita i partizanskog pokreta iz istorije Jugoslavije. Zašto se to radi. Hoćemo li doći u situaciju da nam se neke generacije sutra pitaju da li se Kadinjača stvarno dogodila. Ili je izmišljena.
Štafetu mladosti su predavali Josipu Brozu i istaknuti pojedinci. Štafetu mu je 1965. godine predao Miroslav Cerar, najbolji gimnastičar svih vremena sa prostora Jugoslavije, a dvije godine kasnije, 1967, Mika Tripalo, predsjednik Centralnog komiteta narodne omladine Jugoslavije. Do 1979. godine štafetu mladosti su u dva navrata Titu predali omladinci iz Crne Gore. Momčilo Knežević, učenik iz Pljevalja, predao je štafetu 1963, a Vjera Begović, studentkinja iz Titograda, predala je 1975. godine. Istina, u nekim dokumentima se spominje da je štafetu Titu predao i Miodrag Strunjaš, učenik iz Pljevalja. Poslednju štafetu na stadionu JNA Titu je, 1979, predala Sanja Hiseni, studentkinja iz Prištine. Kada je Tito preminuo, 4. maja 1980. godine, štafeta mladosti se zatekla na putu po Hrvatskoj. Tada je prekinula svoj put i položena je na Titov odar u Skupštini SFRJ u Beogradu. Od te godine štafetu je primao predsednik omladine Jugoslavje.
Ova manifestacija odanosti Josipu Brozu od 1945. do 1957. godine nosila je naziv „Titova štafeta“, od 1957. do 1980. „Dan mladosti“, a do 1988. „I posle Tita – Tito“. U tom periodu, 1986, štafetu mladosti do centralne tribine na stadionu JNA nosili su istakinuti jugoslovenski rukometaši Veselin Vujović i Svetlana Kitić. Poslednji slet na stadionu JNA održan je 1988. godine. Zanimljivo je da je u organizaciji Dana mladosti i čuvenog sleta na stadionu JNA učestvovao i poznati reditelj Paolo Mađeli, i da je 1986. i 1987. godine predsjednik žirija za odabir scenografije za ovu svečanost bila Vida Ognjenović. U Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu danas se čuva 22.000 štafetnih palica, zajedno sa onim koje su uručiane Titu, a ispred stadiona JNA (danas stadiona FK Partizan) postavljen je i bronzani spomenik nosiocima štafete.
Dan mladosti se danas proslavlja u Sarajevu, Tivtu, Kumrovcu, Novom Sadu, Subotici i Beogradu.
Svetislav Tijanić