Piše: Veselin Lazarević
Beograd je oduvijek bio centralno mjesto sa kojeg je sukob, najčešće, počinjao ili se u njemu završavao. Uz pomoć Crkve, narod je ipak opstajao. Srbi, priželjkujući konačno ujedinjenje hrišćana i završni rat protiv Turaka, učestvuju u svim ustancima protiv Osmanlijskog carstva. I Crkva učestvuje u ovim pobunama.
Kao i narod, i crkve i manastiri nestaju u plamenu. Dolazi do serija seoba. Patrijarsi, baš kao u biblijskim starozavjetnim događajima, predvode prestrašeni narod. Seobe na sjever predstavljaju bijeg od turskih odmazdi. Sjeverni susjedi su za uzvrat uvijek tražili nešto. Sem regrutovanja Srba u Austrijsku vojsku, tražilo se i pokatoličenje.
Seobe za Srbe predstavljaju i spasenje, koje su u više navrata korišćene, sve do današnjih dana.
U to vrijeme dolazi do pohoda sultana Murata IV, koji želi da prekine 150-godišnje mrcvarenje sa Austrijom. Sultan predvodi do tada najveći vojni pohod sa oko 250.000 ratnika i nezapamćenom mašinerijom. Murat IV se zaustavio u Beogradu, a 100.000 najsposobnijih ratnika je nastavilo pohod prema Beču. Predvodio ih je surovi i krvoločni vezir Karamustafa.
Na zidinama Beča Turke dočekuje mali broj branitelja, kojima je komandovao Karlo Lotarinški, šurak cara Leopolda. Koji je pobjegao i čekao ishod daleko od Beča. Prvo je boravio u Lincu, potom u Pasavu.
Nakon četrdesetodnevne opsade umorni Beč je bio pred padom. U poslednji čas, 12. septembra 1683. godine, austrijski saveznici pod komandom kralja Poljske i velikog vojvode Litvanije Jana Sovjeskog, probijaju opsadu. Turci se povlače i bježe, ostavljajući oružje, novac i metve, na milost i nemilost pobjednicima. Turci se povlače u Mađarsku i više nikada neće biti opasnost za centralnu Evropu.
Mnogi istoričari smatraju da je bitka za Beč bila jedna od najvažnijih za istoriju Evrope. Turska imperija, umjesto osvajačke, postaje imperija u povlačenju. Evropa je preživjela, Beograd ne. Poraz je Karamustafu koštao položaja, ali i glave. Po sultanovoj naredbi biva zatočen u Beogradu i pogubljen. Na mjestu pogubljenja postavljen je neugledni spomenik, koji je kasnije iz Beograda prenijet u Jedrene. Beograd je uknjižio smrt još jednog velikaša.
Četiri dana nakon Bečke bitke, evropski dvorovi donose odluku po kojoj se obustavljaju sva međusobna trvljenja i sukobi. Septembra mjeseca 1688. godine Austrijanci su zauzeli Beograd, pod vođstvom Maksimilijana II Emanuela Bavarskog. Prilikom prve vladavine Beogradom, od 1688. do 1690. godine, Austrija ruši mnoge džamije, a one preostale pretvara u hrišćanske crkve.
Nakon dvije godine, Turci ponovo zauzimaju Beograd, ovoga puta ga drže 27 godina. Već 1717. godine vojska austrijskog carstva, pod zapovjedništvom nadvojvode Eugena Savojskog ponovo osvaja Beograd. Evropa, ali i Beograd nikada neće zaboraviti ime ovog čovjeka.
Napadajući turski dio Balkana, predvodio je vojsku sačinjenu od raznih nacionalnosti: Njemaca, Francuza, Italijana, Švajcaraca, Portugalaca, Španaca, Mađara... Princ Eugen je, po mnogima, najslavniji i najuspješniji vojni komandant u istoriji Evrope. Ovaj rođeni Francuz je stupio u austrijsku vojsku po završetku vojne škole...
Krajem 17. vijeka, austrijski car Leopold II, u skladu s tadašnjim običajima, a za posebne zasluge, Savojskom daruje imanje u zapadnoj Baranji od 800 kvadratnik kilometara. Sjedište mu je bilo u Belju (današnja Hrvatska) gdje je sagradio i velelepan dvor.
Savojski neprekidno nadahnjuje Germane. Beograd u vrijeme Drugog svjetskog rata dobija ime Princ Ojgenštat i trebalo je da bude prestonica Dunavskog rajha. Jedna od divizija sastavljena od stanovništva sa područja gdje je nadvojvoda nekada ratovao, dobila je nadahnuto ime „Sedma SS dobrovoljačka brdska divizija princ Ojgen“.
Divizija je, na tlu Srbije, prvi put angažovana na Kopaoniku da uništi četnike Dragutina Keserovića. Divizija je učestvovala i u ratnim operacijama „Vajs“ (Bitka na Neretvi) i „Švarc“ (na Sutjesci)
Beograd je bio najvažnija tačka u Evropi u 17. i 18. vijeku. Grad je u ovom periodu osjetio topove svih kalibara i iz svih pravaca. Austrijska vojska u tri navrata zauzima pa napušta grad. Komandanti su bili Maksimilijan II Bavarski u prvom, princ Eugen Savojski u drugom i maršal fon Laudon u trećem osvajanju Beograda.
U sva tri osvajanja, grad je potpuno izmijenio fizionomiju, da ga je nemoguće uporediti sa gravurama i crtežima iz vremena prije njihovih napada. I tursko i austrijsko carstvo su rušili, pa gradili po svom nahođenju.(Nastaviće se)