PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Sergej Markov, oficir Krimskog puka, koji je bio pod caričinom komandom, bio je pastorak čuvenog gradonačelnika Jalte generala Dumbadzea. On se povezao sa Rasputinom 1915.godine. Rasputin i njegovi prijatelji su ga smatrali njihovim domaćim čovjekom. Matrena Solovjeva ga je u svom dnevniko uvijek oslovljavala sa „Serjoža“. Dok je bio u Tjumenu pod imenom Sergeja Solovjeva, Markov je bio u službi kod boljševika i kao crveni oficir komandovao „ Ulanskim revolucionarnim eskadronom“ .
Taj eskadron je, po izboru Jakovljeva i sprovodio cara na njegovo poslednje putovanje preko Tjumena.
Markov je bio pod potpunom kontrolom Solovjeva.
Pošto su odvezli carsku porodicu iz Toboljska, njihova se uloga završila u Tjumenu.
22. maja careva djeca su prošla kroz Tjumen, uputivši se u Jekaterinburg.
Markov ih je u stopu pratio i preko Jekaterinburga stigao u Petrograd. Svjedoci su nam ispričali da je on ovo slagao.
U avgustu 1918. godine Markov je u Kijevu, koji je bio u rukama Njemaca. Njegova uloga je i ovdje bila ista. U Petrogradu je lagao ruske monarhiste da je sve spremno za spasavanje carske porodice. U Kijevu ih je lagao, govoreći da su je već spasili.
Čudno se ponašao mladi ruski oficir. Nekima je bio sumnjiv.
NN general izjavljuje: „ U njemačkoj komandi u Kijevu sreo sam se sa meni do tada nepoznatim gospodinom. On se predstavio da je konjički zastavnik iz Krimskog konjičkog puka, koji je nosio ime carice Aleksandre Fjodorovne. Rekao mi je da je pastorak generala-gubernatora Dumbadzea i da mu je prezime Markov. Djevojačko prezime njegove majke je Krauze. Markov je bio monarhista sa jasno izraženim njemačkim manirima. Markov je pričao da je bio stalno u blizini carske porodice i da je bio u Carskom, dok je porodica bila u pritvoru. Zatim je, kako on kaže, komandovao eskadronom crvenih i obreo se u Toboljsku. On je pričao da je tek saznao u Moskvi da odvoze carsku porodicu u Jekaterinburg, pošto je otišao iz Toboljska. Svi koji su ga slušali, rekli su mu da je carska porodica ubijena. Markov nas je ubjeđivao da je cijela porodica živa i da se negdje krije. On je pričao da on zna gdje se oni nalaze, ali ne želi da kaže baš na kom to mjestu. Dok je bio u Kijevu, taj isti Markov se nalazio na značajnom položaju kod Njemaca. On je kontaktirao sa njemačkom komandom u Berlinu preko telegrama. Njemci su ga dobro čuvali. Iz Kijeva je izašao sa njemačkom komandom, umjesto sa našom vojskom. Kad bi izlazio u grad, uvijek su ga čuvala dva njemačka kaplara. Pričao je da je lično bivao svugdje i da je u sovjetskoj Rusiji imao na svakom mjestu prolaz do boljševika, naravno, preko Njemaca“.
Na moj zahtjev Markov je službeno dostavio svoju pismenu izjavu i morao je lično da pročita.
„ U periodu od 19. jula do 15. avgusta ( nakon mog odlaska iz Petrograda u Kijev), na osnovu obavještenja, koja sam dobijao od Njemaca, a oni su tada imali vezu sa Smoljnim, znao sam da je porodica bila živa. Obavještenja sam dobijao od činovnika generalnog njemačkog konzulata Germana Šila u Piteru, drugih se ne sjećam. Njemci su stalno govorili: „ Da, car je, vjerovatno, strijeljan, ali je porodica živa“. Tačno je, ja sam razgovarao o tome sa Šilom, dok se ostalih ne sjećam“.
U oktobru 1918. godine u Kijevu dolazi do susreta Markova sa nekakvim gospodinom Magenerom: „ Polovinom oktobra Magener je doputovao u Kijev. Očigledno, on je bio činovnik njemačkog Ministarstva inostranih poslova. Imao je 53 godine. Odlično je govorio ruski, 23 godine prije rata je živio u Odesi i bavio se nekakvim trgovačkim poslovima. Pred početak rata otputovao je u Njemačku. Magener je kategorički tvrdio da je carska porodica živa, ali o caru ništa nije znao, no, u svakom slučaju car nije bio sa porodicom. To je on čuo od njemačke obavještajne službe u Permskoj guberniji. On je razgovarao sa Jofeom i Radekom i oba su potvrdila da je carska porodica živa“.
„Krajem 1918. godine ja sam se upoznao sa njemačkim vojnim špijunom, prezimena se ne sjećam, ali znam da je radio dvije i po godine u toku rata, kao telegrafista u Moskvi. Rekao mi je da je njegov sinovac u posljednje vrijeme radio u Permskoj guberniji, da mu je pričao da je carska porodica sigurno živa i da se stalno premješta iz mjesta u mjesto po toj guberniji“.
Tako priča „dobri ruski čovjek“, od kojega je imperatorica očekivala svoje spasenje. Treba reći da je čudan krug poznanika, u kojem se kretao jedan ruski oficir...
Krajem 1918. godine Markov je otputovao u Berlin.
(Nastaviće se)