Piše: Veselin Lazarević
Beograd postaje prestonica despotovine, što je sadašnji ekvivalent za kraljevinu. Beograd će u tom vremenu zapamtiti svoje mirne dane...
Međutim, ponovo počinju ratovi i rušenja. Beograd bjesomučno bombarduje, ali bezuspješno opsijeda turski sultan Murat drugi. U haremu od 300 žena, sultan titulom izdvaja Maru Branković. Žene i maćehe dvojice sultana. Muž i posinak su napadali Beograd. Sultani su govorili srpski, a Marin uticaj nije bio mali. Od vjenčanja sa sultanom Muratom, pa do smrti, Mara utiče na ublažavanje turske politike prema Srbiji i Srbima. U turskoj boravi sve do smrti Murata II 1451. godine.
Od sultana Mehmeda II, svog posinka, dobija oblast oko Dubočice i Leskovca za svoje izdržavanje. Posle smrti svog oca Đurađa Brankovića, Mara postaje najrealniji politički faktor u Srbiji. Zbog sukoba sa prougarski nastrojenim bratom, despotom Lazarom, bježi kod sultana Mehmeda II... U Ježevu je umrla 1487. godine.
Međutim, istoriju Beograda je nepravedno prepričati bez pominjanja najvećeg ugarskog viteza i plemića Janoša Hunjadija. Takođe je istoriju Beograda nemoguće dočarati bez opisa bar jedne od preko stotunu bitaka koje su, po pedantnim britanskim istoričarima, vođene za ovaj grad. I danas zastrašujuće djeluju djelovi izvještaja koje je hrabri ratnik, Janoš Hunjadi, vrlo vjerovatno, porijeklom Srbin, pisao uoči bitke za Beograd. Janoš oposuje strašnu i dobro naoružanu tursku armadu koju predvodi sam sultan Mehmed II. Ovaj opis, sročen na latinskom jeziku, detaljno opisuje centralni dio sultanove armije, smješten na vračarskom platou, baš gdje se danas nalazi Hram Svetog Save.
U trenutku pisanja izvještaja, Hunjadi je bio svjestan da su male šanse da zadrži Beograd, što zbog gladi, razrušenosti, i nesagledive turske sile. U pomoć mu pristižu 4.000 krstaša, ali nespremnih, sa Kapistranom na čelu. Ova vojska se prvo okupila u Petrovaradinu, a zatim u Zemunu...
Ipak, hrišćanska rječna flota je potukla Tursku 14. jula, nakon čega je grad spasen potpune blokade. U hronikama nailazimo da su grad branile i žene, pored ugraskih i srpskih vojnika. U najžešćem toku borbe, turski barjaktra je pokušao da istakne tursku zastavu na Kalemegdanu, želeći da označi pobjedu. Titus Dugović je, dograbivši barjak, povukao za sobom u ponor i turski barjak i barjaktara. Pred samo zauzimanje grada, branioci su bacali katran, sumpor, šiblje. Neobina vatra založena herojstvom pretvorila se u oganj koji je nošen vjetrom zahvatio redove osvajača. Vojni poredak napadača je razbijen. Nastalo je rasulo. Slom turske vojske je bio potpun... O hrišćanskoj pobjedi se nadaleko čulo.
Papa Kalist III je, te 1453. godine naredio da zvona svih hrišćanskih crkava u svijetu zvone tačno u podne. Papa nikada nije povukao ovu naredbu, pa se i danas sa svih katoličkih zdanja oglašavaju zvona u podne. Mnogi i ne slute da su ta zvona namijenjena beogradskim pobjednicima...
Gotovo čitav jedan vijek Beograd je odolijevao turskim napadima. Grad se širio...
Beograd je tri puta, od Turaka, osvajala Austrija, a Osmanlije su ga ponovo zauzimale uz velika razaranja. Nekadašnji „Ante murales hristjan in tapis“ (Bedem hrišćanstva), dobio je tursko ime „Dar Al Jihad“ (Mjesto ratova). Beograd će postati teren za krvavo potkusurivanje dva carstva, Otomanskog i Austrougarskog.
Naizmjenično ga osvajajući, obje strane ga temeljno razaraju, prepravljaju i zidaju nove zidine i kule, a današnji ostaci daju nam pregled užasne kamene mješavine. Grad pored ovakvih stradanja, koje će se produžiti sve do kraja 20. vijeka, uz uništavanje svega urbanog, jednostavno nije mogao da sačuva ni orijentalnu ljepotu, ni odlike evropske arhitekture.
U 16. i 17. vijeku kroz Beograd su prolazili brojne diplomate, ali i putopisci, ostavljajući nam dragocjene podatke. Mišel Budije nam je opisao grad u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog. Između ostalog, kaže da je prilikom preuzimanja prestola od strane princa Selima II, koji je u Beogradu dočekao mrtvo tijelo oca Sulejmana na Kalemegdanu, čitavih četvrt sata zavladala čudesna tišina, navodno, sve dok novi vladar nije promijenio konja.
Putopisac Pulen nam otkriva da je Beograd 1658. godine najznačajniji grad koji sultan ima u Evropi, izuzev Carigrada. Žan Delabrin je bio svjedok austrijskog osvajanja 1688. godine, dok anonimni Francuz ostavlja opise ponovnog turskog zauzeća Beograda, dvije godine kasnije, kada je eksplodirao barut i u beogradskoj tvrđavi uništio dvorac Despota Stefana i otvorio bedeme osvajačima...
(Nastaviće se)