Ovih dana objavljena je knjiga ,,Potonje slovo o Pavi“ čiji je autor Ivo Joksimović, Pavinopoljac koji živi daleko od zavijačaja, ali ga srcem nije napustio. Advokat je u Beogradu, kaže da je razlog objavljivanja i tematika knjige vezana za postojanje imena Pavino Polje, sela u Vranešu, oko kojeg postoji poslednjih godina više verzija.
– Osim što je čovjek dužan svome zavičaju, kako je rekao Ivo Andrić, ova knjiga je nastala iz nužde, zato što su neki periodi dalje prošlosti Vraneša obrađivačni epsko-mitomanski prikazali. U knjizi se govori jezikom činjenica. Ona je obračun sa neznanjem i mitomanskim pristupom obrade određenih segmenata naše prošlosti i kulture. Objašnjeno je da, kada su formirani vraneški toponimi koji nastaju po ličnom imenu: Vraneš, Pavino Polje, Rajkovići, Grubješići, Vukanovići, Vranštica, Vergaševići, Draškovina itd. i razne legende o nastanku nekih toponima, nemaju veze sa stvrnošću, pa čak ni ona najslavnija o nastanku naziva Pavino Polje – kaže Joksimović.
On navodi da su u knjizi izložena sva narodna predanja vezna za Pavu i nastanak toponima Pavino Polje.
– Neka od njih nikada nijesu objavljena. Ova predanja su čak i pojedini istoričari uzimali kao istorijski fakat, što je smiješno, jer predanja i legende morate isključivo posmatrati sa kulturološkog aspekta. I što je najvažnije, u knjizi je dat širi osvrt na brojna ovovremena dešavanja koja su kamuflirana paravanom po imenu „Legenda o Pavi i Ahmetu“, a suštinski i faktički predstavljaju sprovođenje projekta uništenja značajnog dijela kulturno-istorijskog nasleđa Vraneša. Ovo je ključni razlog objavljivanja knjige – kaže naš sagovornik.
Na pitanje zato baš ovakav naziv knjige ,,Potonje slovo o Pavi'' Joksimović kaže da , između ostlaog, knjiga daje dokumentovan odgovor na pitanje kada je i po kojoj osobi nastao naziv gornjeg dijela Vraneške doline. Pošto ta osoba nema ništa zajedničko sa Pavom iz predanja, otuda i simboličan i arhaičan naziv „Potonje slovo o Pavi“. Ona daje poslednju riječ o toj nepostojećoj ženi, ali istovremeno i prvu, ili potonju, kako hoćete, o stvarnoj Pavi – kaže on.
Na pitanje znači li to da Pava nije žena, Joksimović ističe da nijedno predanje o ženi Pavi nema ni grama istine, jer je ona proizvod mašte.
– Tačno je da su imaginarnu Pavu stvorile pogrešne narodne pretpostavke koje danas nazivamo predanjima. Narod je uvijek maštao. Međutim, tragikomično je da neki pojedinci i danas stvaraju „legende“ o Pavi, kao da im narodne nijesu bile dovoljne ni valjane. Knjiga se bavi i ovim fenomenom. Dozvoljeno je graditi pretpostavke, zato smo iz prošlosti dobili više predanja o Pavi, ali kada svoje razmišljanje proglasite legendom iz Pavinog Polja onda ste na terenu nedozvoljenog, zato što izmišljotinama obmanjujete javnost, a što je mnogo važnije, time vršite devastaciju Pavinopoljskih predanja. Dakle, osim što je nevaspitano, takav čin predstavlja uništavanje kulturne baštine vraneškog podneblja što je čak i zakonom zabranjeno. A posebno što su te današnje legende bliže fatamorgani nego relanosti, za razliku od priča naših predaka.
Pava, osoba po kojoj nastaje naziv pavinopoljske oblasti, muškog je pola. Pava je u srednjem vijeku muško ime, o čemu postoje brojni pisani dokazi. Izgovara se kao Sava, Leka, Vuka. Naš Pava ima čak i prezime, upisan je u jednom turskom dokumentu iz 1500-te godine.
Joksimović dodaje da je ugroženo Vraneško kulturno nalseđe nebuloznim pričama o Pavi i Ahmetu, koje nemaju veze sa stvarnošću, niti vraneškim predanjima.
– Jednu takavu, nedavno skrojenu „legendu“ , Uprva za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore će uskoro proglasiti predanjem iz Pavinog Polja, što je van pameti. Knjiga je pokušaj odbrane kulturne baštine Vraneša od raznih štetočina. Bez obzira na nepouzdanosti, pavinopoljska predanja čine kulturnu dragocjenost vraneškog podneblja, zbog čega ih treba čuvati i sačuvati od zloupotreba.
Nažalost, dodaje Joksimović, ni brojni javni poslenici iz Vraneša nijesu imali sluha za očuvanje našeg predačkog nasleđa, jer skoro bez izuzetka prekrajaju izvorna predanja.
– Određenim autorima ona služe za ličnu afirmaciju, drugim za izgradnju poželjne porodične prošlosti, nekim čak i kao istorijska građa, iako ovu vrstu usmenog stvaralaštva morate prvenstveno posmatrati kao refleks narodne maštovitosti i svojevrstan folklorni kolorit jednog vrmena i podneblja. Sva izvorna predanja, kako ona o nastanku naziva Pavino Polje, kao i ostala, moramo zaštiti od daljih prekrajanja i zlupotreba. Ona su kulturna dragocjenost Vraneša. Predanja su vid usmenog narodnog stvaralaštva i zato predstavljaju naše kulturno nasleđe a nikako istorijsku građu.
Na kraju, Joksimović , kao nevjerovatnu činjenicu, ističe to da Vranešani u 21. vijeku moraju branaiti svoje stare nekropole od otimačine.
– Osim neukih i neobaviještenih pojedinaca, sada čak i država proglašava muslimanskim naše stare hrišćanske grobove u Pavinom Polju, grobove stare skoro hiljadu godina. Pošta Crne Gore već je objavila markicu „Pava i Ahmet“ na kojoj su prikazani i njihovi navodni grobovi, tako se nekropola „stećaka“ u Pavinom Polju iz 11-og vijeka prebacuje čak u 17- ti. To je rafinirani vandalizam i kulturni genocid nad Vranešom koji se vrši uz državnu logističku podršku. Sve je potanko objašnjeno u knjizi – zaključuje Ivan Joksimović.
M.N
Drugačije predanje o Pavi i Ahmetu
Inače Veselin Konjević kaže da je rodonačelnik plemena Milikići – Konjevići Milika, koji je imao, kako se navodi u Katastiku, sedam sinova i sedam kćeri. Naslijedio ga je njegov najstariji sin Aranit, koji je bio knez u Vranešu krajem prve polovine 17. vijeka, da bi sredinom 17. vijeka vraneški knez postao Nikola Milikić, otac naše znamenite odive Pave, po kojoj je i Pavino Polje dobilo ime.
Dalje je Veselin kazao da je Pava primjer časne i ponosite odive, koja je sačuvala dostojanstvo - i svoje, i svoga bratstva i svoga kraja! Njen čin udaje za islamiziranog mještanina Ahmet-pašu Hasanbegovića, postao je danas veličanstvena paradigma suživota različitih vjera i naroda, ne samo na prostoru Crne Gore već i čitavog Balkana. Pava i Ahmet su porušili nametnute barijere i uzvisili se iznad hrabrosti i junaštva toga doba. Njih dvoje se izborilo, u surovim okolnostima, između dva nepomirljiva svijeta za svoju ljubav i krunisali su je brakom. Ta dva strašna i često kroz istoriju suprotstavljena simbola – krst i polumjesec, danas na grobovima Pave i Ahmeta nijemo svjedoče o veličini te njihove ljubavi, koja je nadvisila sve ondašnje predrasude i podjele. Na njihovim grobovima krst i polumjesec danas su simboli ljubavi, sloge i tolerancije, kazao je Veselin Konjević, podsjećajući da je, odlukom Udruženja, prošle godine Opštini Bijelo Polje uputio predlog da jedna ulica u tom gradu bude nazvana po Pavi i Ahmetu.