PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Markov nastavlja dalje: „Uopšte se ne sjećam sada ko mi je to prenio od prijatelja Ane Aleksandrovne Virubove. Bio sam ubijeđen da je činjenično stanje bilo tako. Osim toga, ja vas uvjeravam, oni su vršili pritisak na caričinu volju, pa je naš rad izazivao zabrinutost kod nje. Ako se ne varam, rekli su nam da je carica potvrdila sve ovo u svom pismu, koje je poslala Virubovoj. U proljeće 1918. godine Markov je doputovao u Petrograd. On nam je ispričao da u Tjumenu (možda je mislio i na Toboljsk) tom organizacijom upravlja Rasputinov zet Solovjev i da će se spasavanje carske porodice, ako bude potrebe, obaviti u organizaciji Solovjeva, a što se tiče traženja N.N. oficira, ili bilo kog drugog, nije poželjno. Tada nijesam ni u šta posumnjao. Pošto tada nijesmo imali novca, pomislio sam da je bolje da sve prepustimo Virubovoj i njenim prijateljima, jer oni posjeduju novčana sradstva i stvarno, moguće je da slanje naših ljudi može da naškodi zajedničkom cilju spasavanja carske porodice. Što se tiče Markova lično, koji se vratio iz Sibira, poznavao sam veoma malo i mišljenje, koje sam imao o njemu, bilo je na osnovu priče gospođe Den. Meni se predstavio u drugom svijetlu. Njegove priče mi nijesu ulivale povjerenje, bile su neubjedljive, ali on je lično ostavljao utisak mladog, suviše hrabrog i veoma upornog čovjeka, a i vrlo preduzimljivog po pitanju novca.
Kasnije je došao N.N. oficir. Iz njegovog izvještaja vidio sam da apsolutno ništa nije uradio po pitanju uspostavljanja kontakta sa carskom porodicom, da nijednom nije bio u Toboljsku dok je car bio tamo , da se tamo pojavio pošto su carski par i Marija Nikolajevna odvezeni iz Toboljska. Iz njegove priče moglo se zaključiti da ga je Solovjev držao pod svojom kontrolom u Tjumenu, da mu nije dozvoljavao da ide u Toboljsk i da ga je pustio da ode tek tada, kada je car otputovao iz Toboljska. Očigledno je da je bio potčinjen Solovjevu, što se dobro vidjelo po njegovom ponašanju. Osim toga, N.N. oficir je to i sam priznao. Na koji način je to Solovjev postigao, nije mi jasno.
Ja sam saslušavao i Sokolova, najaktivnijeg člana iz te grupe ruskih monarhista. On je izjavio: „Zabrinuo nas je položaj carske porodice dok je bila pritvorena u Carskom, ali mi nijesmo mogli ništa da preduzmemo prvih mjeseci nakon careve abdikacije zbog pritiska sveukupnih događanja, jer smo baš mi – pravi monarhisti bili podvrgnuti progonima. U jesen 1917. godine javila se mogućnost da se nešto uradi po pitanju okupljanja naših snaga. Odlučeno je da se pobrinemo za sudbinu carske porodice i pokušamo da saznamo u kakvoj se situaciji nalazi, uspostavimo bilo kakav kontakt sa njom, kako bismo mogli priteći u pomoć, u slučaju neke opasnosti. Sa našim ljudima iz raznih krugova je kontaktirala Julija Aleksandrovna Den, koja je bila veoma bliska carici. Kad smo odlučili da pošaljemo svoje ljude u Toboljsk, Den nam je skrenula pažnju na dva oficira: N.N. i Markova. N.N. oficir je ostavljao mnogo boli utisak u odnosu na Markova. On je bio ozbiljniji, sposobniji i pouzdaniji čovjek, uz to ga je bolje poznavao carski par. Organizacija je više voljela da pošalje njega i on je otputovao, čini mi se, u septembru 1917. godine. Obavijestio nas je o svom dolasku u Tjumen. O njemu kasnije nije bilo nikakvih vijesti i ništa nijesmo znali gdje se nalazi i šta radi. Ova situacija nas je uznemiravala i počela da izaziva sumnju, pa smo razmišljali da pošaljemo drugog oficira u Toboljsk. Poslali smo Markova, o kojem sam već govorijo ranije. Ja nijesam siguran o čijem je trošku tada putovao Markov u Toboljsk. Vjerovatno, to bolje zna od mene Nikolaj Jevgenjevič Markov. Markov je, čini mi se, otputovao u januaru 1918. godine. On je bio zadužen da pronađe N.N. oficira, da mu skrene pažnju da mora da ćuti, a ubuduće da izvršava njegova naređenja i da mu bude pokoran. Nijesam siguran kad je to baš bilo, prije slanja Markova, ili poslije toga, ali nam je dato do znanja od A. A. Virubove i njenih prijatelja da mi nepotrebno šaljemo ljude u Toboljsk, da je to nepoželjno, jer ometamo već pokrenute aktivnosti za spasavanje carske porodice, koje je orgalizovala Virubova i njena družina. Čini mi se da su tada rekli da je baš Solovjev bio organizator tih aktivnosti. Otprilike krajem marta ili početkom aprila Markov se vratio sa puta. On nam je ispričao nešto nečuveno. Pričao nam je da su u Toboljsku i oko grada okupljene velike snage, pominjao je cijele konjičke pukove, koji su u svakom trenutku potpuno spremni da spase cara sa porodicom i nalaze se na glavnim punktovima, a cijelom operacijom rukovodi Solovjev. Iz priča Markova odmah smo shvatili da on lično nije ni bio u Toboljsku, i ne samo da nije uspostavio vezu sa N.N. oficirom, nego, čini mi se, da ga nije čak ni vidio. Umjesto da nađe N.N. oficira i da mu se odmah stavi na raspolaganje, on se našao pod potpunim nadzorom Solovjeva i od njega dobio već gore navedene informacije. Svo njegovo djelovanje Solovjev je kontrolisao i usmjeravao. Moram da priznam da sam se sa nepovjerenjem odnio prema tim pričama Markova, jer sve to što nam je pričao, nije ličilo na istinu. Otprilike krajem aprila se vratio N.N. oficir. Iz njegovog izvještaja se vidjelo da apsolutno ništa nije uradio, da nijedan zadatak nije izvršio sa kojim je bio zadužen, koji se odnosio na carsku porodicu. Čim je stigao u Tjumen, on se nekako susreo sa Solovjevim, pao pod njegov uticaj i izvršavao njegova naređenja. Solovjev ga je ubjeđivao da ne ide u Toboljsk i da ništa ne preduzima, uvjeravajući ga da je sve pod kontrolom, da je on u kontaktu sa carskom porodicom i da dolazak N.N. oficira u Toboljsk može samo da nanese štetu svim ovim aktivnostima. Ne sjećam se da je N.N. oficir pričao da mu je prijetila opasnost od Solovjeva, ako ga ne bude slušao, ali je ispalo tako da je N.N. oficir slušao samo Solovjeva, a ne nas. Mi smo N.N. oficiru dali do znanja da nije izvršio naložene zadatke i on se zbog toga osjećao krajnje neprijatno i dosta zbunjeno”.
(NASTAVIĆE SE)