PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Čim se nastanio u Tjumenu, Solovjev je odmah uspostavio kontakt sa caricom. On je posredovao između carice i Rasputinovih prijatelja tako što je dostavljao pisma u Toboljsk i u Petrograd.
Ranije sam napomenuo da su živjele u Toboljsku dvije caričine sobarice: Utkina i Romanova. One nijesu vođene u spisku posluge, jer su stigle naknadno u Toboljsk, odmah po dolasku carske porodice i živjele su odvojeno u posebnom stanu.
Obje su bile Rasputinove prijateljice, a kasnije se jedna od njih udala za boljševika. Preko njih je Solovjev i uspostavljao vezu sa caricom.
Karakteristično je istaći da je sa njima zajedno živjela i Zanoti, najodanija caričina činovnica. Ona nije znala za vezu između carice i Solovjeva, one su to od nje krili.
Istraga je pokazala ko je bio taj „dobri ruski čovjek”, koji je lagao caricu i ulijevao joj lažnu nadu da će ih spasiti. To je bio Solovjev. Suvišno je dokazivati zašto su mu vjerovali. On je bio Rasputinov zet.
Ali on je napravio nešto veliko.
Botkina izjavljuje: „Treba pošteno priznati da su naši monarhisti pokušali da spase carsku porodicu i organizovano krenuli u sve to, ali nijesu znali čak ni jednu jedinu pojedinost o situaciji u Toboljsku i njegovom geografskom položaju. Organizacije iz Petrograda i Moskve su slale mnoge svoje članove u Toboljsk i Tjumen i mnogi od njih su živjeli tamo čak i po nekoliko mjeseci, sakrivajući se pod tuđim imenima i trpeći oskudicu i bijedu u užasnim uslovima, ali su svi oni upadali u jednu te istu klopku. Ta klopka je bila organizacija na čijem čelu je bio poručnik Solovjev, koji je vješto ulizujući se, stekao povjerenje kratkovidih monarhista i zahvaljujući tome što je bio oženjen kćerkom jednog čovjeka, kojega su cijenili car i carica... Solovjev je smišljeno i planski pripremao ubistvo carske porodice i zbog toga je Tjumen za njega bio veoma važan punkt, gdje je kontrolisao svakog ko je tu došao i obavještavao o tome Petrograd i Moskvu... Sve one koji su željeli da se probiju do carskog para, Solovjev je zadržavao u Tjumenu, a neke od njih je propuštao do Toboljska samo na jednu noć, jer su ti bili nesposobni za ilegalni rad. U slučaju neposlušnosti on ih je predavao mjesnim vlastima, sa kojima je bio u dobrim odnosima. Što se tiče organizacije i njenih 300 ljudi, o kojima je volio da priča Vasiljev i za koje su čulu čak carski par, ona nije postojala i to je bila čista izmišljotina”.
Lider ruskih monarhista i član državne Dume Markov je izjavio: „Još dok je carska porodica bila u pritvoru u Carskom, ja sam pokušao da stupim u kontakt sa imperatorom. Želio sam da napravim nešto po pitanju boljeg života carske porodice, pa sam pisamcetom, koje sam poslao po jednom lakeju sa dvora i ženi mornaričkog oficira Juliji Aleksandrovnoj Den, koja je bila veoma odana carici, obavijestio cara da stojim na usluzi carskoj porodici i da želim da uradim sve što je moguće da ublažim njihove patnje i spasim od zle sudbine koja ih je zadesila. Zamolio sam ga da me obavijesti preko Den da li se slaže sa mojim namjerama i ako pristaje neka mi pošalje ikonu. Car je prihvatio to što sam ja želio i on mi je po Den poslao ikonu Nikolaja Ugodnika. U jesen se javila nekakva mogućnost i mi smo odlučili da pošaljemo svoga čovjeka u Toboljsk da uspostavi vezu sa carskom porodicom, da ispita i razjasni situaciju i ukoliko se ukaže prilika da pokuša da spasi porodicu, ako joj bude prijetila nekakva opasnost. Naš je izbor pao na oficira N.N. iz Krimskog puka, koji je bio pod caričinom komandom. To je bio pošten i iskren čovjek i krajnje odan carskom paru. Carica ga je lično i veoma dobro poznavala. Njega je poznavao i car. Prilikom izbora N.N. oficira rukovodili smo se principima da je čovjek vjeran i pouzdan, a istovremeno da je malo poznata ličnost. N.N. je sasvim zadovoljio naše kriterijume. Ja vas uvjeravam da smo prije slanja N.N. oficira, zbog zajedničkog cilja, pokušavali da dobijemo saglasnost Ane Aleksandrovne Virubove, ali mi je ona dala do znanja da ona želi da djeluje samostalno i nezavisno od nas. Ona je znala za našu namjeru da ćemo poslati našeg čovjeka u Toboljsk, ali se ne sjećam da li sam joj rekao kako se zove taj čovjek. Dobio sam pismo od N.N. oficira, u kojem nas obavještava o svom dolasku u Tjumen. Sa time se sve završilo. N.N. oficir se više nije javljao. Nakon nekog vremena poslali smo u Sibir oficira Sergeja Markova. Taj Markov je bio blizak sa Den, a vjerovatno i sa Virubovom. On je putovao o trošku Virubove, a i po njenoj želji. Pošto je naša organizacija bila ograničena sa novčanim sredstvima, iskoristili smo odlazak Markova i zadužili ga da tamo pronađe N.N. oficira, da stupi sa njim u vezu i da ga podsjeti na njegova zaduženja i da nas obavijesti šta se to tamo dešava. U međuvremenu, dok je N.N. oficir bio tamo, Virubova i njeni prijatelji su mi skrenuli pažnju da mi sasvim nepotrebno pokušavamo da uspostavimo vezu sa carskom porodicom preko naših ljudi. Rekla mi je da tamo na licu mjesta rade njeni ljudi, da se nepotrebno uplićemo u te stvari, da pretjeranim našim interesovanjem samo ometamo dobro organizovan posao”.
(Nastaviće se)