Piše: Veselin Lazarević
Šarolika etnička struktura Kordiska uslovila je određenu specifičnost kada su u pitanju i poštovana božanstva. Zato se logično može pretpostaviti da nisu obožavali zajedničke idole, bogove, već da je svaka zajednica poštovala svoje.
Međutim, pošto je keltska etnička komponenta u ovom savezu bila superiorna, čini se da je u ovom smislu nametnula određeni uticaj, pa je vjerovatno da su božanstva iz porodice boginje Dane poštovana kod svih članova zajednice.
Pošto su stigli u Panoniju Kelti donose sa sobom svoje načine sahranjivanja mrtvih, pa se tako pojavljuje spaljivanje kao ritualna manifestacija. Oko urni ređaju grobne priloge. Sahrane su vršene u kružnim ili pravougaonim jamama dubine do 50 sm.
Osim oružja Skordisci su od metala izrađivali i ukrasne predmete, koji predstavljaju vrstu materijala podložnog stalnim promjenama, i zbog toga je nakit u arheološkom smislu vrlo dragocjen.
Kelti u podunavlje donose razne vrste nakita, fibule, narukvice, nanožnice, naušnice, ali izgleda da su koristili i pojaseve koji potiču iz pozne faze starijeg gvozdenog doba panonskog basena. O tome svjedoče primjerci koji se nalaze u beogradskom muzeju.
U srpsko podunavlje donose i kratke noževe, mačeve, šitoko koplje. Skordisci, kasnije, mač produžuju i oštrica dostiže do 80 sm. U drugoj polovini II vijeka prije naše ere dostiže i do metar i deset centimetara.
Ovo je sigurno bila posledica promjene doktrine i načina ratovanja. Na kraju, kada Skordisci dolaze u kontakt sa rimskom civilizacijom, pojavljuje se kratko koplje za bacanje, kao i kratki mač. Defanzivno oružje Skordisca je bio štit. Pravljen je od čvrsto upletenog pruća presvučenog kožom, a u sredini se nalazio Umbo, veća metalna aplikacija. Njime su nanosili neprijatelju smrtonosan udarac, ali i neprijateljski mačevi su se zaglavljivali u unutrašnjost Umba.
Ipak, nijesu mogli da se suprotstave nadolazećoj rimskoj vojsci, čiji je vojnički poredak i način ratovanja predstavljao revolucionarnu mašinu za ubijanje, potčinjavanje i porobljavanje.
Dolazak Rimljana u Singidum ubrzava asimilaciju Skordiska, čije ime Singidum romanizacijom postaje Singidunum.
Rimljani su započeli sa osvajanjem okoline Singiduma tokom Prvog vijaka prije naše ere. Sedamdeset pete godine prije nove ere Gaj Skribonije Kurije, prokonzul Makedonije, napao je unutrašnjost Balkana, sve do Dunava, u pokušaju da protjera Skordiske, Dardance, Tračane i druga plemena.
Rimljani su imali uspjeha tokom ove kampanje, ali su ostali nakratko, ostavljajući ovo područje van rimske kontrole.
Malo toga znamo o ovim operacijama, i nije jasno kada je ovo područje organizovano u provinciju Meziju. Region nije stabilizovan sve do vremena Oktavijana Avgusta, kada je Marko Licinije Kras, unuk Cezarovog saveznika i tadašnjeg prokonzula Makedonije, konačno stabilizovao ovo područje. Kampanjom koju je otpočeo 29. godine prije nove ere.
Rimski Singidunum je postao strateško mjesto, važna stanica na Vija Militarisu, rimskom putu koji je povezivao tvrđave i naselja duž dunavske granice.
Rimski Singidunum, u Prvom vijeku prije naše ere, postaje i sjedište dvije legije. Četvrte skitske i Pete makedonske, a Sem Plote naselje nastanjuju mnogi trgovci i zanatlije.
Sa žaljenjem konstatujemo da gotovo čitavo gradsko jezgro Beograda počiva na rimskim građevinama, koje su nemarno zatrpane, i nad kojima danas koračamo ne sluteći da hodamo nad rimskim Beogradom. Rimljani grade most preko Save, a iz okoline današnjeg Malog Mokrog Luga, kod Beograda, sve do Kalemegdana je sazdan akvadukt koji je imao za cilj dopremanje svježe vode u grad.
Rimljani zidaju i kupatila, a u heksametrima se sastavljaju natpisi o lijepim vodama koje hrane okolne banje.
Znamo da je u okolini današnje zgrade Srpske patrijaršije, skoro u samom centru Beograda, postojalo jedno od kupatila.
Kroz Singidunum prolaze, ili se u njemu zadržavaju mnogi rimski carevi, Tiberije, Septimije Sever, Valerijan, Klaudije Drugi, Dioklecijan, čija je prestonica bila u Sirmijumu, današnjoj Sremskom Mitrovici. Iz tog doba Beograd pamti strašne pogrome prvih hrišćana, čija su tijela najčešće završavala u vodama Dunava.(Nastaviće se)