Nedavno je iz štampe izašla nova knjiga poezije našeg eminentnog pjesnika, nenametljivog, ali jednog od najznačajnih stvaralaca u Crnoj Gori, Borisa Jovanovića Kastela. Pored izvanrednih prethodnih knjiga poezije, i njegovih esejističkih, nenadmašnih tekstova, knjiga „Beskopnik”, nam otkriva autora kao pjesnika fascinacija. Ljubav kao fascinacija? Priroda sa svojim pojavnostima fascinacija, nebo kao fascinacija Njegoš kao fascinacija, More pored Bečića kao fascinacija.
Njegova pjesnička psihologija i psihijatrija spoznaje čovjeka i u čovjeku, njegova izvanredna povezanost sa mediteranskim razmišljanjem, njegov izvanredam spoj prirode i dobročinstva, svakako je jedinstven u našoj književnosti.
Riječ je o poeziji koja sebe objelodanjuje isključivo preko čulnih predstava (vizuelnih, slušnih, taktilnih) i naglo probuđenih emocija. Poezija koja je sva od zaleta srca, žar-stanja u njemu, hitrih verbalnih reakcija i iznenadnih prelaza iz jedne sfere u drugu.
Poezija koja ne može bez detalja i slika čije je porijeklo u široko otvorenim i čistim ruralnim prostorima i astralnim svjetovima...
Pisati u slikama, jedinstvena je pojava. I, upravo, baš pojedinosti materijalizovane prirode iz tih prostora boje ovu poeziju, i u sprezi sa onim što je metafizičko i iracionalno daju „varnice” koje, iznenadnim bljeskom, vrše oneobičavanje pjesminog svijeta, a samim tim uvećavaju i ljepotu ovog izvanrednog i samorodnog pjevanja.
Zahvaljujući, dakle, gipkosti jezika i osobitoj tvoračkoj imaginaciji Boris Kastel ne dozvoljava da mu pjesme plutaju, mada ga možemo nazvati moreplovcem mediterana. Svaka pjesma je na „brodu”, u njemu, i rađa se magija pjevanja u kome se vrši takozvana amalgamizacija (stapanje) svjetova. U takvom stanju sve postaje moguće. Ponešto i doživljeno, čuje se i ono što se, po svojoj prirodi, ne čuje, i u vidu što je nevidljivo. Tako poezija postaje polje svemoguće, a sve zahvaljujući presmjeloj igri jezika koji, odista, na najzahvalniji način stvara poeziju. Jezik je njegova početna tačka, odnosno domovina.
Knjiga Borisa Jovanovića Kastela, „Beskopnik” je poetski čin koji ni jednog trenutka ne simulira modernost, niti pak bježi u anahronost. Ona ostaje primjerena stvaraocu izvorne inspiracije i emotivnih opredjeljenja, kao i čitaocu...
Naravno, onom koji razumije njegovu riječi, stih pjesmu. Antike, Ilindanskih vatri, Novi bukvar... Njegova poezija je čista, lišena neravnina i bilo kakvog epigonstva, a sam autor, izvanredno više nego slikarski prikazuje riječima. Što su već mnogi kritičari potvrdili...
Dragica S. Ivanović je jednom napisala: „Za renesansnu ogrlicu potrebne su školjke sa dna mora (...) . Ne znam jezditi po talasima kao Kasteli (...). Naša najintelektualnija, najobrazovanija, i najčitanija pjesnikinja, prozni pisaci esejista, je zaboravila. Svi mi „plovimo” kao Kastel, ali nikako nismo u stanju, da to „plivljanje” opišemo kao njegova nesvakidašnja pjesnička inteligencija... V. LAZAREVIĆ