PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Nakon odlaska u penziju, krajem 1927. godine, koju je počao da koristi od naredne (1928) godine, Petronijević je planirao da što duže vremena ostane u inostranstvu, da obezbijedi dovoljno vremena kako bi ostvario neke ranije zacrtane planove i djelatnosti. Zato je početkom 1928. godine otputovao u Pariz, iz kojeg je zatim produžio putovanje u London, ali se uskoro pokazalo da se sa njegovim skromnim mjesečnim prinadležnostima ne može duže boraviti u inostranstvu. Stoga se nakon četiri mjeseca vratio u Beograd, da bi pokušao još jednom 1929. godine da ostvari svoju veliku želju za dužim boravkom i radom u inostranstvu. Uspijevao je, ipak, da povremeno priušti poneko putovanje, njemu veoma drago i dragocjeno, ali nikako nije mogao obezbijediti sredstva za trajniji boravak. Uspijevao je, dakle, da posjećuje velike evropske centre, ali u većini slučajeva kao zvanični delegat na pojedinim značajnim filozofskim i naučnim skupovima, pri čemu mu je troškove putovanja i boravka plaćala SKA. U Beogradu je, inače, živio kao postanar ili je, pak, zakupljivao sobu u pojedinim hotelima, a hranio se u restoranima i kafanama. Vrijeme je provodio ili u svojim kabinetima, bilo na Univerzitetu (imao je radnu sobu u sadašnjoj zgradi Filološkog fakulteta) ili, pak, u Kraljevskoj akademiji nauka. Uvijek je u svom stanu posjedovao veliki broj knjiga i rukopisa tako da je stalno bio zaposlen i preokupiran čitanjem i pisanjem. Paralelno je radio na nekoliko mjesta, ali i nekoliko različitih poslova. Osim toga, često je šetao po Kalemegdanu (jedno vrijeme je stanovao u hotelu Srpski kralj koji se nalazio blizu tog poznatog beogradskog parka i šetališta) i koristio te izlaske za razmišljanje o raznim temama o kojima je pisao.
Imao je uži krug bliskih prijatelja i sagovornika, sa kojima se često susrijetao i razmjenjivao mišljenje. Tokom godina su se čak spontano obrazovale i dvije neformalne grupe njegovih prijatelja i sagovornika. Tako je, recimo, petkom bilo uobičajeno da se okupljaju u kružoku popularno nazvanim Branin petak, ljudi vezani za prirodne i matematičke nauke.
Čitavu zimu tokom 1953/54. godine Petronijević je proveo u svojoj hotelskoj sobi. Početkom 1954. godine poznati srpski slikar Stojan Aralica (1883–1980), koji je od 1948. godine stalno živio u Beogradu, počinje da radi Petronijevićev portret, ali, nažalost, nije uspio da ga završi. Petronijević je dobio ovjereni uput 13. februara 1954. godine da može da otputuje u Dubrovnik radi zdravstvenog oporavka, ali mu se ni ta namjera nije ostavarila.
Već fizički jako oronuo i psihički poprilično istrošen, pod vidnim opterećenjem bolesti i bremena godina, Petronijević je, ipak, nastavio da čita i povremeno piše u svojoj sobici. Rijetko je sa kim komunicirao, ali je svega dva dana pred smrt primio zastupnika Akademije nauka Milomira Sarića koji mu je ispunio želju da ga časti jednom porcijom njemu omiljenog jela sutlijaša. Prethodnih mjeseci, pojedini njegovi prijatelji, vidjeći starog profesora bolesnog, iscrpljenog i iznemoglog, nastoje da mu pomognu i da ga privole da se podvrgne medicinskim pregledima, analizama i njegi, ali je on to odložio. Umro je, po zvaničnom izvještaju, ujutro u 7 sati 4. marta 1954. godine u svojoj hotelskoj sobici u Balkanu, sa knjigom u ruci od moždanog infarkta. Sahranjen je dva dana kasnije na Novom groblju u Beogradu (parcela 37). U ime SANU od ovog našeg velikana su se, u prisustvu mnogih prijatelja, poznanika, poštovalaca, učenika i starih Beograđana, prigodnim govorima oprostili akademici Milutin Milanković i Ivan Đaja (od tadašnjih srpskih filozofa se, međutim, niko nije javno oprostio na posljednjem ispraćaju).
Milutin Milanković je dugo bio veoma prisni i iskreni Branin prijatelj. Oni su bili vezani i svojim odnosom prema njemačkoj kulturi jer su obojica, istina Milanković u Beču, bili studenti koji su se obrazovali na njemačkom jeziku i bili zadojeni duhom tog kulturnog područja. Njihovi česti susreti, sastanci i razgovori, i u prisustvu šire odabrane grupe velikih beogradskih intelektualaca i istaknutih naučnika i filozofa, bio je samo jedan od vidova njihovog trajnog prijateljstva i drugovanja.
Na inicijativu akademika Pavla Savića u Petronijevićevom rodnom Ubu je postavljena bista tom velikanu 1981. godine, i to istovremeno sa postavljanjem spomen-obilježja znamenitim ljudima tog kraja, filozofu Božidaru Kneževiću, glumcu Raši Plaoviću, kao i istaknutim borcima, odnosno herojima toga kraja.
Izabrana djela Branislava Petronijevića su priređena za štampu i objavljena u XII tomova u lijepoj grafičkoj opremi i u tvrdom povezu. Iz štampe su izašla tokom 1997/98. godine u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Beograda. Izabrana djela Branislava Petronijevića su razvrstana tematski u sledećih XII tomova: 1.tom: Metafizičke rasprave; 2.tom: Principi Metafizike I; 3.tom: Principi Metafizike II; 4.tom: Osnovi Teorije Saznanja; 5.tom: Od Zenona do Bergsona. Studije i članci iz istorije filozofije; 6.tom: Istorija novije filozofije; 7.tom: Spisi iz Praktične filozofije; 8.tom: Psihologija; 9.tom: Prirodnjački spisi; 10.tom: Naučni spisi (matematika, mehanika i fizika); 11. tom: Rezime filozofskih i naučnih radova; 12.tom: Autobiografija, pesme, prepiska.
KRAJ)