PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Izvanredno plodna spisateljska djelatnost koju je Branislav Petronijević otpočeo još kao mlad čovjek i koju je neprekidno i konsekventno upražnjavao do kraja života najrječitije pokazuje koliko je bio posvećen tom obliku izražavanja. Imao je izvanredno pamćenje i neobičnu sposobnost da svoje misli jasno i precizno oblikuje i da ih adekvatno prezentuje u pisanom obliku. Uvijek je bio, bar implicitno, pobornik stava da samo zapisane misli ostaju trajno sačuvane, ali istovremeno i pristupačne veoma širikom krugu čitalaca. Međutim, njegov ustaljeni običaj da veoma brzo i često piše, bez lektorskih ili nekih drugih uređivačkih korigovanja, ostavile su vidan trag u ogromnom broju napisanih radova. Stoga su mu mnogi tekstovi ostali unekoliko nedotjerani i lektorski neobrađeni, sa izvjesnim nedostacima svojstvenim takvom načinu pisanja. Njemu je bilo mnogo važnije da misli budu logički i filozofski povezane, usaglašene i zaokružene, bez obzira na stilističku formu njihovog saopštavanja. U filozofskim, naučnim i stručnim radovima je bio koncizan, suvoparan i uzdržljiv što je, sledstveno, rezultiralo odgovarajućim izražajnim stilom pisanja.
Petronijevićeva poezija, koja je savremenom čitaocu lako dostupna preko XII tomova njegovih Izabranih djela, predstavlja odraz emotivnih preokupacija koje su ga obuzimale u vrijeme njenog pisanja. U to vrijeme je, međutim, pisac bio zaokupljen veoma apstraktnim i teškim pitanjima svijeta i postojanja što se, svakako, odražavalo i na emotivno-umjetničku stranu pjesničkog rada. Važno je naglasiti da se Petronijević bavio ne samo pisanjem originalne poezije nego se intenzivno bavio i prevodilačkim radom upravo i u okviru lijepe književnosti. Jedinu zbirku Pjesama je objavio o svom trošku, kao što je to, uostalom, uradio i sa svim svojim glavnim djelima, i to 1936. godine. To je bila manja knjižica koju je odštampao u privatnoj štampariji Davidović - Pavlovića i dr. (koja se nalazila u beogradskoj Takovskoj ul. br. 32) i koja je, zapravo, bila sastavljena od dva dijela. Postoji jedno svjedočanstvo od 22. avgusta 1936. godine prema kome je on tek odštampanu knjigu poezije poklonio svojoj sestrični što pokazuje da je imao običaj da tek publikovana djela poklanja rođacima, prijateljima i poznanicima.
Petronijević se, kako pokazuju njegovi sačuvani pjesnički sastavi, poezijom bavio do kraja žvota. Zanimljivo je, a i indikativno, naglasiti da je on još kao veoma stari čovjek, kada je imao punih 75 godina, napisao jednu podužu pjesmu pod naslovom Vila u Crnoj Gori, čiji je tekst srećom sačuvan u potpunosti. Tu svoju pjesničku tvorevinu Petronijević je sačinio u noći između 29. i 30. maja 1950. Jedan primjerak navedene pjesme je autor, sa posvetom, poklonio prof. mehanike na tehničkom fakultetu u Beogradu dr Ivanu Arnovljeviću (1869-1951). Pjesma je napisana u duhu narodne epske poezije, ali sa sopstvenom i jasno prepoznatljivom i naglašenom vizijom i porukom.
Branislav Petronijević je bio u pravom smislu evropski čovjek, kako po svom temeljitom obrazovanju i ogromnom znanju, posebno u okviru filozofije i nauke, tako i po svom nastojanju da što češće boravi u zemljama Zapada. Njegov život se, zapravo, stalno odvijao i kretao između zapadnog kruga kulturnih dostignuća i zbivanja, kojima je stalno težio, i, s druge strane, svakodnevnog životnog svijeta u kome je tekla njegova neposredna aktivnost. Živeći u jednoj, po njegovom dubokom uvjerenju, dosta zaostaloj sredini, on je nastojao da je stalno kulturno uzdiže i plemeni, ali da se od nje, u pojedinim situacijama, dovoljno distancira. Otuda proističe i njegova stalna potreba za putovanjima u velike evropske metropole u kojima se napajao najznačajnijim dostignućima i gdje se osjećao neraskidivim dijelom jedne dugovjekovne i uzvišene duhovne tradicije. U maloj i još nedovoljno razvijenoj beogradskoj sredini se unekoliko smatrao strancem pa je neprekidno nastojao da se iz tog ambijenta izvuče, ali mu je istovremeno duboko pripadao svojom vezanošću za rodnu grudu i duboko usađenim i uzvišenim patriotizmom. Svoja najvažnija filozofska i naučna djela je pisao i objavljivao na svjetskim jezicima upravo u dubokom uvjerenju da će znati da ih razumiju i vrednuju ljudi širokih vidika, iznad uskih provincijskih okvira i mentaliteta.
Afirmaciju filozofa i naučnika je, dakle, nastojao da postigne i obezbijedi u zemljama Zapadne Evrope, ali je svojim radom i svakodnevnim životom bio vezan za sredinu koja mu je, u izvjesnom smislu, predstavljala opterećenje. Smatrao je da tu nema dovoljno obrazovanih ljudi koji bi mogli da mu na intelektualnom nivou pariraju, da u potpunosti razumiju, a time i da adekvatno vrednuju njegovo filozofsko-teorijsko djelo, posebno na metafizičkom i naučnom planu. Žustre i često maliciozne kritike, koje su počele da ga prate još od početka njegove profesionalne karijere, bile su nesumnjiva potvrda njegovog opravdanog uvjerenja da u toj sredini nema dostojne duhovne i intelektualne rivale sa kojima bi mogao da vodi ravnopravne i konstruktivne dijaloge i da duhovno raspravlja i o najtežim i najvažnijim pitanjima kojima se on bavio. „Jer stručna naučna kritika u nas još ne postoji - napisao je Petronijević u predgovoru svoga udžbenika Osnovi empirijske psihologije. - Ono što se naziva naučnom kritikom potiče gotovo isključivo od početnika, ili od samozvanih stručnjaka. Stoga nije čudno što su naši kritičari jedino uspijevali u tome da dobre knjige proglase za rđave, a rđave za dobre.”
(NASTAVIĆE SE)