Piše: Milisav S. Popović
I za one koji su se tek sad uključili u prenos... da ponovimo nekoliko proteklih momenata. Elem, istorijski je fakticitet da nacije ne mogu da nestanu kad ih orobiš, pomlatiš, prikolješ, zakolješ, pokoriš... ili pak najuriš sa njihove teritorije. Čak i najmasovnijim genocidom do danas zabilježenim - nad Jermenima, gdje je za svega nekoliko mjeseci ubijeno približno dva miliona duša – Turci nijesu uspjeli da satru ovaj skromni narod. Ma koliko žrtvi da je prineseno oltarima osvajača... ma koliko zlo bilo organizovano i sistematično u naumu da se najede ljudskog mesa... Silom se u potpunosti nikada nije istrijebila neka nacija.
Dovoljno je da ostane zametak, pelcer tek. Uvijek se nalazilo načina da prognani i ubijani opstanu, oporave redove i prežive. Pogledajte samo Jevreje. U nekom od čuvenih neobjavljenih djela Alistera Kislinga čak se razočarano konstatuje: „šta drugo... i kako drugačije objasniti sem do same sladi božje promisli koja tugu i razaranje prevodi u finalni trijumf ojađenih“. Čim je ovako napisao jedan volšebni nacista, onda mu se mora vjerovati. Bio je fukara, žedan krvi ispod tuđih grla, ali je na kraju priznao da nema dovoljno noževa.
U redu, čuli smo kako ne možete satrijeti određenu skupinu istorodnih osoba, i kako pištolj, nož i maca nisu diplomatske metode u rešavanju međurasnih pitanja... Dobro, šta onda dovodi do nestanka naroda? Jer, da se ne lažemo – takođe je istorijska činjenica da je mnogo skupina nestalo u poslednjih nekoliko vjekova.
Tu sam vas čekao! Ono što je određene zajednice, sličnokrvne skupine odvodilo u istrebljenje, u gluvoću ništavila, uglavnom je klijalo sa poruba sopstvenih ognjišta, krčkalo se u domaćim loncima, ne u zubatim vilicama tirana. Osvajači s tim nisu imali nikakve veze. Jer, onaj koji nestaje, jede se iznutra. Guta sopstvene drobove.
Mi spadamo u grupu paternih naroda koji lagano nestaju (što je već statistički aksiom naše tuge)... Samodestrukcijom u svoj njenoj „ljepoti“, iako dokazasmo da smo razne ratove bili voljni da vodimo, a i kadri da iste preživimo. No, izgleda da je ono što je od našeg sjemena ikad valjalo, u tim istim ratovima i stradalo. Sve su prilike da su nam preci koji preživješe bili ili špijuni ili velike čketine.
A onda, u nedostatku demona izvana, ukrštamo i odgajamo sopstvene zvijeri – rogatije i krvožednije od bilo čega što nam je došlo sa spoljnje strane. Nije zalud jedan osmanlijski vojskovođa za nas predložio: „Ne udaraj po njima. Tvrdi su. Pustimo ih da se u miru među sobom pokarabase.“ – vjerovatno dobro vidjevši zlu boju soli u ovdašnjim očima. Mnogo je razloga izjedanja sopstvena mesa, a svi se svode na psihološku komponentu samosabijanja... zavidni smo, prokleto depresivni, neupotrebljivo statični, pozlobni, pogrešno orjentisani u svrsi, nepožrtvovani i do zla boga egocentrični. A povrh svega, umrežavanje loših osoba nas s.eba! Pritom, dobar dobrom ne pruža ruku, da sačini prvi dio lanca... a ako si pametan, a želiš da preživiš, moraš da postaneš izopačena ljiga.
Pritom, jedna osobina, koju nose oko sebe svi, poput šala - od ovdašnje djece, preko omladine pa do onih u zrelim godinama - prijeti da nas gurne sa ivice u bezdan, možda i koji vijek prije isteka roka trajanja. Sujeta (samoljublje) – opori sok koji tek u malim dozama umije da od čovjeka stvori anđela mi ispijamo u litrima. Mješine ispod grla su nam pune bućkavog sirupa.
Nemojte misliti da sujeta spada u patološka stanja... Sasvim je zdrav dio emotivnog lanca. Naravno, ako je osoba koja ga nosi, zdrava. Biva opasna tek kad je poput buzdovana seka onaj koji je podići ne može. A njome mašu mnogi... Posmotrite okolinu: od šetača, prodavačice do besposlenog ispijača kafa, pa do natrudnjelih mama i onog menadžera što šeta od vrata do vrata... svima nos cijepa svemir.
Ta velika potreba da ti se dive i da budeš drugima od značaja dovešće do gnojenja populacije i nesnosnog smrada. U takvoj situaciji, neće više moći da se rađa, raste i istrajava. Ono što valja će presvisnuti, ili otići – da se utopi u neka druga plemena. Praviti se važan i kada ogledalo ne odaje lik od značaja pogubno je bilo za tri čuvena galska sela... a kamoli za ovo naše, useljačeno do besmisla.
Spartanci su tvrdili da treba zaslužiti pravo na uvredu i pravo na svađu... „kad svi budemo znali da si umio što drugi nisu znali, da si radio što drugi nisu shvatali, tek tada ćeš s ova dva prava smjeti nekog od nas glasno ošamariti“.
A otkuda nama (jadnima) toliko odlika, pa se ovoliko kočoperimo....
I sada, dok stoje na vješalima civilizacije, naše avetinje se rugaju među sobom i jedan drugom dovikuju: Imaš li ljepšu omču od moje?
Uzgred, ovaj tekst je posvećen desetom avgustu... svjetskom danu borbe protiv besmisla.
(Autor je književnik)