Američki bombarder „Enola Gej”, 6. avgusta 1945. godine ujutro, ispustio je nad japanskim gradom Hirošima prvu atomsku bombu u istoriji čovječanstva, koja je smjesta usmrtila blizu 80.000 ljudi, te neopozivo promijenila svaku poru političke i vojne stvarnosti svijeta.
Do kraja te godine, uranijumska bomba snage 20 kilotona, poznata pod nazivom „Mali dečko”, odnijela je još oko 40.000 života građana Hirošime koji su preminuli od teških opekotina i radijacijske bolesti.
Smatra se da je još nekoliko desetina hiljada ljudi nastradalo od malignih oboljenja u narednim decenijama.
Zvaničan broj preminulih i danas raste, jer se u Japanu sve osobe koje su se u trenutku detonacije našle u određenom prečniku od centra eksplozije i stoga bile priznate od države kao izložene radijaciji – zvanično bilježe kao žrtve atomske bombe ako su preminule od malignih oboljenja.
Teška dilema
Šestog avgusta 1945. godine ujutro, američki bombarder B-29 koji je poletio sa Tinijana, malog ostrva u sklopu Marijanskog arhipelaga koji zahvata i Guam i Sajpan, neometano je sa visine od oko 10.000 metara ispustio novo, najmoćnije oružje na svijetu, upisavši ime japanskog grada Hirošime u anale ratovanja, ali i zločina protiv civila.
Krajem rata na Pacifiku japanska vojska više nije imala dovoljno aviona, goriva i municije da bi se ozbiljno suprotstavila eskadrilama američkih bombardera, pa su izviđački avioni i manje grupacije letjelica puštane da neometano izvršavaju svoje zadatke u japanskom vazdušnom prostoru.
Hirošima je bila jedan od rijetkih japanskih gradova koji su bili pošteđeni sistematskog razaranja zapaljivim bombama koje su, krajem 1944. i tokom 1945. godine, u Japanu odnijele više stotina hiljada života.
Najužasnije bombardovanje zapaljivim bombama zadesilo je prestonicu Tokio, gdje je samo tokom jedne noći, između 9. i 10. marta 1945. godine, od vatrenih stihija poginulo oko 100.000 ljudi, što je broj žrtva veći nego na dan atomske eksplozije u Hirošimi.
Japanska armija i država pokušavali su da pod bombama, uprkos tome što su iz dana u dan gubili čitave industrijske zone i naselja, prikupe dovoljno materijala i sirovina za organizovanje odbrane na južnom ostrvu Kjušu, gdje se, zbog njegove geografske blizine Okinavi i Marijanskim ostrvima, koji su pali u američke ruke, očekivala invazija biblijskih proporcija.
Japanske vojne vlasti, naime, procjenjivale su da bi konačni, višemjesečni fanatični otpor koji bi na tom, trećem po veličini ostrvu Japanskog arhipelaga, bio pružen neprijatelju mogao da armiju i narod košta između 10 i 20 miliona života.
Američke procjene u vezi sa mogućim ljudskim gubicima predviđale su, međutim, da bi do 120.000 ljudi, od čega oko 46.000 marinaca, moglo da izgubi živote na pješčanim plažama i u pirinčanim poljima Kjušua tokom operacije iskrcavanja i zauzimanja tog ruralnog ostrva.
Kjušu je za tadašnji Japan, zadojen snažnom nacionalističkom ideologijom, imao i veliku religijsko-mitološku važnost kao mjesto gdje je po drevnom predanju prvi japanski car, potomak nebeskih božanstava, stupio na zemlju.
Američki planeri bili su uvjereni u trijumf jer je Zemlja izlazećeg sunca u povlačenju iz jugoistočne Azije i južnog Pacifika izgubila izvorišta nafte i najveći dio mornarice, te bila izložena svakodnevnom nemilosrdnom tepih bombardovanju.
Pored toga, u Japanu je zbog gubitka brodovlja i ljudstva ulov ribe pao na samo petinu od predratnog, a u zemlji je zavladala glad zbog rekordno niskih prinosa pirinča i davanja prioriteta armiji u snabdijevanju hranom.
Ipak, Amerikance je brinuo fanatizam koji su japanski piloti iskazali u samoubilačkim napadima na njihove bojne brodove i žilavi otpor na kopnu tokom tromjesečne bitke na Okinavi.
U svijesti američkih stratega figurirao je statistički podatak da je, uprkos teškom pripremnom bombardovanju, omjer gubitaka iz bici na južnim pacifičkim ostrvima koji je iznosio pet mrtvih japanskih vojnika u odnosu na jednog američkog, na Okinavi pao na samo dva prema jedan.
Oni su zato donijeli odluku da upotrijebe novo moćno atomsko oružje kako bi prisilili Japan na predaju i tako poštede svoje vojnike velikih žrtava tokom invazije na Kjušu i ostala najveća japanska ostrva.
Kada se zlokobna atomska pečurka nadvila nad Hirošimom postalo je jasno zašto je ovaj administrativni, ekonomski i vojni regionalni centar u zapadnom Japanu, u kojem je u tom trenutno bilo stacionirano oko 40.000 japanskih vojnika i iz kojeg su isplovljavali bojni i transportni brodovi, do tada bio pošteđen paljenja.
On je izabran da posluži kao pozornica za demonstraciju američke tehnološke i vojne moći i eksperimentalna arena za razvoj nuklearnog naoružanja u sve izvjesnoj borbi za globalnu premoć sa Sovjetskim Savezom.
Prigušena kritika i pomirljivi stav
Japanaca
Medijski izvještaji o atomskom bombardovanju Hirošime u Japanu tradicionalno se fokusiraju na patnju pojedinaca i na mirovne poruke koji njeni građani i gradonačelnik šalju svijetu.
Teška pitanja o tome da li je to bombardovanje moglo biti izbjegnuto, ko je i u kojoj mjeri odgovoran za njega na obje strane i da li je riječ o najstravičnijem zločinu protiv civila u istoriji ratovanja ne pominju ili stavljaju u drugi plan.
Građani Hirošime, kao i većina Japanaca, kada danas govore o atomskom bombardovanju ne pokazuju mržnju prema Sjedinjenim Državama, već samo tugu i žaljenje, naročito zbog toga što su vojni i politički establišment Japana nastavljali otpor prema višestruko nadmoćnom neprijatelju iako je poraz bio izvjestan već godinu dana prije eksplozije koja je promijenila istoriju svijeta.
Za takav stav medija i građana postoji više političkih, ekonomskih i kulturnih faktora.
Nakon rata Japan su okupirale američke trupe i, mada se okupacija formalno završila 1952. godine, u ovoj ostrvskoj državi i danas je stacionirano blizu 50.000 američkih vojnika i civila na službi u vojsci.
Vojnopolitički savez sa Sjedinjenim Državama omogućio je Japanu da početkom pedesetih godina, tokom trajanja rata na Korejskom poluostrvu, u znatnoj mjeri obnovi svoju razorenu industriju, proizvodeći velike količine hrane, odjeće, vozila i municije za potrebe međunarodne koalicije predvođene Amerikom.
Tako je postavljen temelj za ubrzani ekonomski rast Japana, koji je već polovinom šezdesetih od njega napravio drugu najveću ekonomiju svijeta.
Taj savez za Japan je decenijama predstavljao i branu širenju komunizma iz susjednog Sovjetskog Saveza i poslednjih godina ponovo dobija na važnosti jer se nepredvidivi susjed Sjeverna Koreja do zuba naoružala nuklearnim bombama i dalekometnim balističkim projektilima. Uz to, Kina ubrzano razvija svoje vojne potencijale i mnogo ulaže u jačanje mornarice i projektovanje svoje moći na vode Pacifičkog okeana.
SAD su decenijama bile najveći spoljnotrgovinski partner Japana, a i danas imaju neraskidive ekonomske veze sa tom ostrvskom carevinom, iako je sada najveći trgovački partner Tokija Kina.
Osim toga, Japan je u kulturnom smislu u decenijama poslije rata pretrpio duboki uticaj Sjedinjenih Država.
U Japanu se danas mladi, iako nisu poklonici hrišćanske vjere, po uzoru na holivudske filmove i Tokijski Diznilend, vjenčavaju u hrišćanskim crkvama, te obilježavaju zapadnjački Božić i Noć vještica. Takođe, američki bejzbol je sve do početka ovog vijeka, kada je tu poziciju preuzeo fudbal, bio ubjedljivo najpopularniji sport u Japanu.
Američka „meka moć” u poslijeratnom periodu uticala je i na promjenu u ishrani u Japanu, koja sada obiluje goveđim i drugim mesom, kao i na svijest ljudi, pa su Sjedinjene Države u Japanu već dugo godina najpopularnija destinacija za rad i studiranje u inostranstvu i ideal demokratije i političkih vrijednosti uopšte.
Uzroci za relativnu pomirljivost Japanaca kada su u pitanju atomsko bombardovanje Hirošime i Nagasakija nalaze se i u njihovom samopreispitivanju, kajanju i osjećaju krivice za osvajački rat koji je njihova država preduzela u prvoj polovini prošlog vijeka.
Posebno teško pitanje, koje mnogo ljudi u Japanu želi da izbjegne, jeste i to da li je tadašnji car Hirohito mogao ili trebalo da utiče na armiju da ranije položi oružje i tako izbjegne nuklearni holokaust.
Zbog toga se iz godine u godinu iz Hirošime u svijet šalju poruke o potrebi za uspostavljanjem i očuvanjem svjetskog mira i odustajanju od korišćenja nuklearnog oružja, a u japanskoj štampi se ne postavljaju pitanja o tome da li je neko trebalo da odgovara pred domaćim ili međunarodnim sudom za to što je zadesilo Hirošimu i Nagasaki.(RTS)
Razvijen industrijski i saobraćajni čvor
Uprkos stravičnom gubitku života i razaranju, strahu od radijacije i predrasudama prema ljudima koji su preživjeli atomsku bombu, već 1955. godine broj stanovnika se vratio na nivo od prije rata.
Hirošima je danas razvijeni industrijski i saobraćajni čvor sa blizu 1,2 miliona stanovnika.
U gradu se nalazi sjedište i fabrike automobilskog giganta „Mazda”, koji ostvaruje čak trećinu ukupnog društvenog bruto proizvoda tog urbanog centra, koji sadrži i mnogo drugih postrojenja za proizvodnju brodova, mašina i alata.
Hirošima je zbog svog jedinstvenog i surovog istorijskog iskustva danas jedna od prioritetnih destinacija za domaće i strane turiste u Japanu.
Argument kojim se pravda upotreba bombe
Američko vojno i političko rukovodstvo bilo je svjesno da će to prouzrokovati ogromne žrtve, naročito među civilima, pa je na izvjesno vrijeme u opticaju bila i ideja da se atomska bomba baci na neko nenaseljeno područje, kako bi se demonstrirala njena snaga i pokazalo šta bi moglo zadesiti Japan ukoliko se ne preda.
Međutim, ta ideja je odbačena jer bi, smatrali su američki generali, takav potez Japancima dao vremenu za dalju evakuaciju urbanih centara i pripreme za odbranu od bombardovanja, te ublažio psihološki šok koji se očekivao da bomba izazove.
Tako je ostao argument da je atomsko bombardovanje bilo neophodno da bi se fanatična japanska armija prisilila na predaju i izbjegli još veći gubici života tokom eventualne invazije na Japan.
Američki političari i vojni analitičari, tvrde da su atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju, prisilivši Japan na brzu predaju, praktično zaustavile napredovanje sovjetskih trupa sa sjevera, koje je u slučaju produžetka sukoba moglo da dovede do cijepanja Japana na dva dijela, kako se u Evropi desilo sa Njemačkom.
Kritičari bombardovanja, međutim, tvrde da je veliki faktor u odlučivanju bila želja da se Sovjetima pošalje poruka o američkoj vojnoj moći i da su japanski civili žrtvovani u tu svrhu.