U istoriji i razvoju jezika primjetni su veliki gubici leksičkog fonda, naročito terminologije vezane za osnovne socijalno-religijske ustanove i vrijednosti.
Do trećeg vijeka nove ere, ili nešto ranije (sa preciznošću nije utvrđeno), zajednički jezik Arijevaca-migranata razvio se u dva zasebna, različita jezika – indo-iranski i indo-arijevski, to jest indo-evropski.
U pojedinim važnim primjerima, riječi imaju, ne samo različito, već i suprotno značenje. Ali, ispostavlja se da pismo, glasovi i značenja, mnogih indo-iranskih riječi, imaju iste korijene kao stare i savremene srpske riječi.
Čak i najpovršnije čitanje Rgvede, Aveste i kasnijih tekstova, ukazuju na mnoge paralele, u pitanju su na hiljade riječi koje se odnose na sva polja ljudske spoznaje i djelovanja.
Turski lingvista Ahmed Džaferoglu, veliki prijatelj srpskog naroda, još 1936. godine skrenuo je pažnju na Arapsko-persijsko-grčko-srpsko djelo konverzacije, na sultanovoj Porti u 15. vijeku. Kako pretpostavlja, pisano za potrebe sultana Mehmeda Drugog i njegovog dvora.
Svoje ponovno izdanje, knjiga je doživjela 1989. godine u Njemačkoj. Priređivač, član Ruske akademije nauka i umjetnosti, čuveni slavista Verner Lehfeld, profesor na univerzitetu u Hamburgu, Ženevi, Bazelu i Getingenu, opredijelio se za štokavsko-ijekavski dio teksta, budući da je arhaičniji od svih naglasaka, odnosno izgovora.
U uvodu Verner citira Džaferoglua: „U ovom članku pokušaću da opišem rukopis koji niko do sada nije pomenuo, a može imati značaja za srpski jezik. On se nalazi u katalogu biblioteke Aja Sofija u dokumentima 4749. i 4750; dva rukopisa su kopije arapsko-persijsko-grčkog-srpskog rječnika. Ovaj zanimljivi rukopis, u stvari je rječnik pisan arapskim pismom na četiri jezika, od kojih je jedan srpski.
Iako nema pomena o autoru i vremenu kada je knjiga nastala, veoma lako postaje jasno, naravno, sudeći po rukopisu i oznakama na njemu, da je u pitanju jedan od najstarijih spomenika srpskog jezika, pisanog na arapskom, vjerovatno sa ciljem da se Turcima, u ono vrijeme, olakša učenje grčkog i srpskog jezika.
Dakle, posle turskog i grčkog, treće mjesto u Carevini zauzimao je srpski jezik... Istoričar, pjesnik i putopisac, litvanac Matej Strijkovski (1547-1593), boraveći u Istanbulu 1574. godine kaže da su osvajanja Turske carevine zabilježena i ispjevana na srpskom jeziku u pratnji kopuza (plaćeni kompozitori i pjevači) u istambulskim krčmama i mehanama. U knjizi, sastavljač ili pisar uspio je da besprekorno adaptira arapsko pismo za srpski jezik, pa je moguće proučavati i glasovne promjene. Nema sumnje da je sastavljač, pored poznavanja srpskog narodnog jezika, u izvjesnoj mjeri, vladao i crkveno-slovenskim jezikom. Na to ukazuju starosrpske riječi iz ovog rječnika: bogobojnik, dalekost, govorac, juha, klanjati se, kto, lažac, ličnik, lubenica, mnogosmejac, naučitelj, neznanik, nitko, ojutriti, ozoriti, postnik, princ, rabota, sjedalište, uravniti, urabotati, utamniti se, uvisočiti se, zlogovornik...
Najvažnije je uvidjeti da se srpski jezik, kojim je narod govorio, nije puno promijenio u poslednjih pet-šest vjekova. Prateći ovu logiku, nije se puno mijenjao ni u poslednjih deset, pa i više vjekova, što navodi na zaključak o velikoj starini srpskog jezika.
Postupne promjene u srpskom narodnom jeziku potvrđuju inskripcije na crkvama i nadgrobnim spomenicima 12. vijeka. Recimo, u posveti velikog župana Miroslava (1171–1197), na crkvi Sv. Damjana i Kozme kod Blagaja, piše. „Va ime otsa i sina i svetago duha ja župan Miroslav zidah crkve svetego Kozme i Damjana u svojih sela u dni velijega župana slavnago Nemanje”. Isto je i sa Kulinom banom u crkvi Sv. Mihaila, i da ne nabrajamo više.
Uvodni dio rukopisa sadrži tekst na srpskom jeziku: „Sa imenjom Božijem, poklanjajemi milostiv, slava Bogu Gospodu svetom, i blagoslovljenije na proroka jego Muhameda i na čeljati jego čistije vse“
Dakle, jezička reforma Vuka Stefanovića Karadžića modernizovala je srpski jezik sa sintaksičke i gramatičke strane, i on je, ovom reformom, samo dobio – ne izgubivši ništa od svoje drevnosti, melodičnosti, razuđenosti...
Što se tiče crkveno-slovenskog jezika, jasno je da je kumovao srpski narodni jezik – slično je i sa ostalim slovenskim jezicima, koji su stvarno slovenski, ma ko šta, i iz kojih razloga, negirao činjenicu. Činjenica je istina, a istina nepobitna...
V. Lazarević