Sva potkomovska sela ožive ljeti, kad se zavičaju vrate Vasojevići koji su decenijama unazad, trbuhom za kruhom, odlazili da širom svijeta potraže neke bolje uslove za život. Tako se samo na kratko otvore vrata brojnih zatvorenih kuća koje svjedoče da se broj stanovnika na svetim vodama Lima iz godine u godinu drastično smanjuje. Svoju kuću u rodnom selu Kralje kod Andrijevice i ovoga ljeta otvorio je starina Milovan Mirčić, poznati humanista koji četiri i po decenije živi u dalekoj Americi. Učinio je to, kako kaže, sa nekom prikrivenom sjetom, pritisnut sjećanjima na minula vremena kad je selo bilo puno naroda, kada se, uz žagor djece, orila momačka i djevojačka pjesma. Podržavao je čika Milovan, kako ga zovu njegovi Kraljani, brojne akcije u svom rodnom selu. Pomagao je da se održe različite manifestacije. Ove godine je, kako kaže, iz ljubavi prema zavičaju odlučio da pomogne mlade supružnike koji ne rade i koji izražavaju spremnost da živi u selima ispod Komova. Navodi da je to njegov skromni doprinos zaustavljanju migracije i podizanju nataliteta, nadajući se da će država slijediti njegov primjer.
– Srećan sam kad dođem u moje rodno Kralje, jer zavičajnu toplinu ne mogu da zamijene sva blaga ovoga svijeta. Ali, ujedno sam i tužan kad vidim da u mom zavičaju ima toliko zatvorenih kuća. Uvijek se zapitam zašto se gasi život na prostoru Vasojevića i zašto društvo u cjelini ne uradi nešto više za spas potkomovskih sela. Zašto država ne izdvoji sredstva za pomoć bračnim parovima koji se odluče da žive tamo gdje su živjeli njihovi preci. U svemu tome i ja sam se našao prozvanim. Zato sam odlučio da izdvojim određena novčana sredstva i uručim ih Zorici i Mlađenu Jovoviću, mladim supružnicima koji sa malom bebom žive u selu Košutiće. Učinio sam to sa srca u nadi da će se u narednom periodu na prostoru Vasojevića stvarati bolji uslovi za život mladih bračnih parova i njihove djece – navodi Mirčić.
Prisjeća se ovaj čovjek velikog srca kako je poslije Drugog svjetskog rata pohađao osnovnu školu. Prisjeća se kako su to bila teška vremena i kao je kasnije u Beranama 1954. godine završio učiteljski školu.
– Bila su to teška vremena, ali su, ipak, imala neke posebne čari. Disalo se jednom dušom. Nije bilo otuđenosti kao danas. Porodica je bila svetinja, dok se danas sve radi da se porodica što više razjedini. Zato želim da ponovo na ovim prostorima imamo jake familije, kadre da zajednički odgovore svim nedaćama – navodi Milovan.
Sa posebnim emocijama evocira uspomene na period kad je od 1956. do 1970. godine radio kao prosvjetni radnik na području opštine Plav. Kaže da ga za to vrijeme vežu predivne uspomene koje ne blijede iz njegovog sjećanja.
– Učiteljovao sam nekoliko godina na Kosovu i skoro deceniju i po na području plavske opštine. Bila su to nezaboravna vremena koja bude sjećanja na bratstvo i jedinstvo i veliku Jugoslaviju, zemlju u kojoj je postojao izgrađen sistem vrijednosti. Zemlju gdje su se mladim ljudima otvarali putevi za bolje sjutra, i gdje se zdravim stilovima života poklanjala posebna pažnja. Tih godina sam, pored rada u školi, igrao fudbal, bavio se, kao svršeni polaznik Gorske službe spasavanja, planinarenjem, učestvovao na brojnim radnim akcijama. Sasvim slučajno 1970. godine našao sam se u Americi i to zahvaljujući pozivu svog prijatelja sa kojim sam svojevremeno radio u osnovnoj školi u Gusinju. Tamo sam ostao do današnjih dana, noseći zavičaj kao nešto najsvetije pod ovom nebeskom kapom – ističe Mirčić.
Podsjeća da je u svojim radnim Kraljima napravio novu kuću i to blizu puta koji od Andrijevice vodi prema Trešnjeviku. Prija mu, kako kaže, što ispred svog rodnog doma može da vidi Komove i da tako uživa u ljepotama te predivne planine.
– U Americi sam radio puno, stičući zavidan imetak. Formirao sam familiju i dočekao unučad, što me posebno čini srećnim. Ipak moja duša je ostala tu u Kraljima gdje sam unazad nekoliko godina napravio kuću. Ispred te kuće često posmatram Komove, tu čudesni planinu koja upućuje bezbroj molitvi za duhovno blagostanje i opstanak ljudi u ovim krajevima. Te molitve dopiru i do mog ostaralog bića, koje se iskreno nada da ći se i narednih godina vraćati zavičaju i da ću pružati pomoć onima kojima je ona zaista potrebna – poručio je Mirčić. D.J.