Priredio: dr Vukić Ilinčić
„Kralj Nikola budno prati tok događaja i komešanje na Balkanu, pa je u tom cilju 1910. godine zaključio jedan tajni vrlo važan ugovor sa Rusijom: Vojnu konvenciju – vojni sporazum između Crne Gore i Rusije”, piše Rakočević, ističući da je on potpisan „u svrhu obezbjeđenja spreme i opreme crnogorske vojske na savremenoj osnovi. Sa svoje strane Crna Gora se obavezala da neće tražiti pomoć sa druge strane i da će crnogorsku vojsku za vrijeme rata dati na raspolaganje ruskom generalštabu, a kralj crnogorski stupa pod komandu ruskog cara kao vrhovnog komandanta ruske vojske.
U 1911. godini pojavili su se ruski instruktori, otvoren je kadetski korpus za spremanje oficira na Cetinju pod komandom jednog ruskog pukovnika, a ruski agent postao je stvarni gospodar u svim vojnim pitanjima. Međutim, ta vojna konvencija praktično nije stupila na snagu, što pokazuju i činjenice miješanja Crne Gore u albanski ustanak, sklapanje Balkanskog saveza, a potom stupanje Crne Gore u Balkanski rat”.
Rakočević pažnju posvećuje i odnosu knjaza Nikole prema crnogorskim studentima i emigrantima, s kojima „pokušava da se izmiri krajem oktobra 1909. godine. Kako izgleda, inicijativa za pregovore je potekla iz krugova bliskih dvoru, a, po svemu sudeći, iz redova lojalne opozicije, takozvane Mijušković-jabučke grupe. Na pregovorima crnogorsku univerzitetsku omladinu i emigraciju zastupao je Luka Pišteljić, vođa crnogorske omladine u Rusiji... a interese crnogorskog dvora zastupao je Zarija Gvozdenović, ugledni podgorički trgovac. Pregovori su vođeni u Beču. Međutim, presuda Kolašinskog vojnog suda i njeno izvršenje zatvorili su vrata daljim pregovorima.
Javno mnjenje, kako šire srpsko tako i jugoslovensko, očekivalo je da će kralj Nikola po jubilarnim svečanostima dati opštu amnestiju za sve političke osuđenike. Sijedi kralj međutim nije to učinio, a to je bio vidan znak slabosti njegovog režima.
Ukaz o pomilovanju pročitao je osuđenicima ministar pravde dr Sekula Drljević. Pomilovani su samo osuđeni u Bombaškoj aferi, od onih koji su osuđeni u Kolašinskom procesu samo jedan. Pomilovano je 30 osuđenika, 12 njih nalazilo se u zatvoru, a 18 u emigraciji. Od osuđenih emigranata nijesu pomilovana samo četvorica: Todor Božović, Jovan Đonović, Nikola Mitrović i Simo Šobajić, a od članova Narodne stranke nijesu pomilovane njene vodeće ličnosti: Andrija Radović, Milosav Raičević i Mihailo Ivanović. Poslednjih šest zatvorenika iz Bombaške afere pomilovano je 23. aprila 1913. godine. To su bili: Andrija Radović, Milosav Raičević, dr Milovan Marušić, Nikola Daković, Dušan Đonović i Mirko Begović”.
Autor daje osvrt i na odnose među studentima i emograntima u Beogradu, gdje je krajem 1911. godine došlo do rascjepa na dvije grupe; jednu su predvodili Marko Daković i Lazar Damjanović, a drugu Todor Božović i Jovan Đonović. Među njima postojala je razlika „u izvjesnim pitanjima metoda i taktike u vođenju političke borbe, kao i stava prema vođstvu Narodne stranke. Božović i Đonović isticali su potrebu uske saradnje sa vođstvom Narodne stranke... a Daković sa svojim pristalicama je bio za energičnu političku akciju i otvoreno je govorio protiv nekih poteza Narodne stranke”. Rakočević dalje navodi i da se jedna grupa omladinaca odlučila i za osnivanje nove organizacije Narodne stranke, nezavisne od one u Crnoj Gori, kao i da su u septembru 1911. godine provedeni izbori, koji su bili javni i pod jakim pritiskom vojnih i policijskih organa.
Autor se takođe bavi i položajem radničke klase u Crnoj Gori, koja nije bila organizovana: „Međutim, postojali su njeni začeci. Kvalifikovanu radnu snagu činili su radnici koji su došli iz Srbije i drugih krajeva... a Crnogorci su bili nekvalifikovana radna snaga, mnogo slabije plaćena...”
Rakočević u ovom tekstu piše i o ustanku Albanaca u Malesiji 1911. godine, gdje se „Crna Gora najpredanije i najneposrednije zauzela”, prihvatajući brojne albanske izbjeglice; čak je u avgustu i septembru 1912. godine „pokušala da Arbanase pobuni kada je već znala za balkanski rat”. Ustanak nije bio „onako masovan”, ali je angažovanje Crne Gore izazvalo protivljenje Rusije, koja nije bila za narušavanje mira na Balkanu, a Crnu Goru je „na poslušnost prema Rusiji obavezivala i Vojna konvencija iz 1910. godine, po kojoj ona nije smjela sklapati vojne sporazume sa bilo kojom zemljom bez saglasnosti ruskog cara”, zaključuje Rakočević.
(Nastaviće se)