-Što se desi kada jedan dio grada odluči da prosto izbriše one druge, drugačije. Da učini da ih jednostavno više nema. Desi se pogrom, kao onaj u julu 1941. godine u poljskoj varoši Jedvabne, koja je tada imala oko 3.000 žitelja. Jednostavno, komšije su odlučile da 1.600 Jevreja tog grada nestane. A pogrom se desio u još 24 poljska grada tokom te godine, i tako ušao u anale Holokausta, koji mnogi danas poriču. Uprkos poricanju, poljski istoričar Tomaš Jangros napisao je knjigu „Susjedi”, koja govori o tim dešavanjima. Na osnovu te istorijske, faktografske građe, jedan drugi Poljak, Tadeuš Slobođanek, umjetnički direktor Nacionalnog teatra u Varšavi, napisao je dramu „Naš razred”. Komad koji je nakon Makedonije i Albanije, preksinoć vidjela i publika u Crnogorskom narodnom pozorištu. „Naš razred” vidjeli smo kao koprodukciju vodećih izraelskih teatara telavivskog The Cameri Theatre i Habima National Theatre. Nakon Podgorice, Izraelci će večeras komad igrati u Beogradu. Projekat su u saradnji sa Ambasadom Izraela u Beogradu podržale vlade Makedonije, Albanije, Crne Gore i Srbije, Zato su u CNP, viđeni i mnogi čelnici crnogorske Vlade, kao i Glavnog grada, no, istini za volju, neki nijesu imali dovoljno kondicije da izdrže priču koja je trajala dva i po sata.
„Naš razred” je na scenu postavio jedan od vodećih izraelskih režisera, Hanan Snir, koji ističe da je specifikum ove priče činjenica da su zločon nad Jevrejima počinili Poljaci, a ne Njemci.
● Kada razmišljate o tom vremenu, postoji li ijedno racionalno objašnjenje zašto su komšije jedni drugima spremni tako nešto učiniti?
- Postoji nekoliko razloga. Mislim da je ljudska priroda zla, svi smo mi manje ili više zli. Međutim, društveni dogovor, kultura, potiskuju u drugi plan naše zle nagone, ne dozvoljavaju im da isplivaju na površinu. Ako želite da kradete, ili silujete, pa čak i ako želite da se švercujete u gradskom prevozu, znate da to ne možete jer ćete biti kažnjeni. Znači, društvo i kultura nas sprečavaju u tome da radimo što hoćemo. No, u vrijeme rata ne postoji snaga koja bi to spriječila, ne postoji, recimo, dovoljno jak državni aparat. No, tokom rata, kada nema sprega, oslobađju se zli ljudski nagoni. I tada ljudi čine zla djela. Takođe, postojale su i predrasude spram Jevreja, religijske, socijalne, i druge, i najednom, zbog njemačkog štita, oni se osjećaju slobodni da mogu uraditi što žele. Treba spomenuti i psihlogiju mase, koja dovodi do linča. Pojedinac može ubiti komšiju, ali to nije isto kao kada postoji grupa, i onda oni svi ohrabruju jedni druge da čine zlo, i tada osjećaju moć da čine loše.
● I danas još uvijek postoje mnogi koji negiraju da se Holokaust desio. Što im kažete?
- Režirao sam u Istočnoj Njemačkoj Šekspirov komad „Mletački trgovac” koji bi se mogao podrazumijevati kao antisemitski komad, i znam iz sopstvenog iskustva da u Istočnoj Njemačkoj, kao i čitavoj Istočnoj Evropi poriču Holokaust. Tada su u Istočnoj Njemačkoj govorili da su to uradili u Zapadnoj Njemačkoj, jer oni su eto komunisti, i borili su se protiv nacista, a za Holokaust su odgovorni nacisti. I eto, oni su dobri, kao da do 1945. godine nijesu bili zajedno. U čitavoj Evropi se poriče Holokaust. Zato je naša misija kao glumaca iz Izraela, dijelom ne samo da izvodimo ovu predstavu, već i da podsjetimo druge koje susrećemo na ono što se desilo.
● Mnogi osuđuju savremeni Izrael zbog postupaka prema Arapima. Kako Vi gledate na taj problem?
- Moramo biti vrlo oprezni kada je riječ o kritici. Moramo razmotriti na ljudski način, i vidjeti što možemo učiniti da poboljšamo naše odnose sa Arapima. Lično, protiv sam okupacije, i mislim da bi trebalo graditi drugačije odnose sa Arapima. Mi s njima moramo postići mir. Naša Vlada, iako čini sve što je u njihovoj moći da zaštiti građane Izraela, trebala bi biti otvorenija za dijalog sa Arapima, i stalno ga podsticati. Sila, vojska i oružje nijesu rješenje. Vjerujem da nikada nećemo imati istinski mir bez istinskog dijaloga. No, ne treba zaboraviti ni kakve užasne stvari čine arapski ekstremisti. Mislim da bi bilo dobro da se uspostave dvije države. No, oni koji žele da unište Izrael, nijesu dobrodošli. Nama je potreban dijalog, da ga je bilo tokom Drugog svjetskog rata, možda do Holokausta ne bi ni došlo. Ljudi često žele da unište druge jer misle drugačije, jer su drugog političkog opredjeljenja, religije, rase, to se mora kompletno zaustaviti. Mi nismo političari, ali se nadamo da ćemo doprinijeti razrješenju problema.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Obični ljudi, neobično vrijeme
Nakon predstave ansamblu predstave i domaćinima obratila se Tamara Mugoša, nerezidentni ambasador Crne Gore u Izraelu, ističući da je gostovanje ove predstave još jedan dokaz jačanja bilateralne saradnje Crne Gore i Izraela. Saradnja putem kulture, jedan je od najboljih načina saradnje, dodala je, jer jezik kulture najdublje dopire do svakog čovjeka. Ujedno, to je i najjednostavniji način da učimo jedno od drugih, iako je ovaj put bila dotaknuta jedna od najmračnijih stranica ljudske istorije. Kako je dodala, i tada, kao i sada, izbor za činjenje dobra ili zla uvijek je na pojedincu, isto kao i za oprost.
Prisutnima se obratio i Jozef Levi, nerezidentni ambasador Izraela u Crnoj Gori koji nije krio oduševljenje umijećem glumaca, kao i majstorstvom režije Hanana Snira.
- Vjerujem da je jedan od razloga što je ova predstava tako snažna, magnetski privlači, impresivna, jeste što ste umjetničkim alatima uspjeli „prokopati” do najdubljih i najmisterioznijih slojeva ljudske duše. Ovo je priča o običnim ljudima, u neobičnimk okolnostima u istočnoj Poljskoj 1941. godine. Možda je to mogla biti priča i o drugim ljudima na drugim mjestima, ali tragedija ovih stvarnih događaja, i njihova refleksija na naše duše kod nas pobuđuje različite emocije – rekao je Levi.