PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
U predstavci Sv. arhijerejskog sinoda upućenoj predsjedniku Vlade FNRJ Josipu Brozu Titu ističe se slučaj u Pljevljima na drugi dan Duhova kada je „rušena i demolirana” unutrašnjost manastira Sv. Trojice, a duhovnik „nekoliko sati držan u oltaru u smrtnoj opasnosti ... hram je ličio na pustoš kao da su vandali tuda prošli ...” U predstavci je navedeno puno ime i prezime vođe počinilaca ovog nečasnog pira.
Iste godine „organi mjesne milicije Mjesnog narodnog odbora u Bukoviku (Bukovici), Srez pljevaljski, za vreme službe Božije dobacivali su razne teške nepristojne izraze služaščem svešteniku, prijeteći da će mu počupati bradu. Potom su zapalili cigarete i pušili u crkvi ...”
Predsjednik Mjesnog narodnog odbora Zabrđa kod Pljevalja „zabranio je obavljanje bogosluženja u hramu na Ilinom Brdu, s motivacijom da je toga dana zakazao konferenciju kod opštine”. U predstavkama patrijarha i Sv. sinoda istaknuto je da se ovako surovo ne postupa prema muslimanskim bogomoljama i vjerskim predstavnicima.
Narod pamti mnogo više nego što je u dokumentima zabilježeno. Navodimo jedan događaj, izrežiran i podržan od Udbe, kada je napadnut sveštenik i Saborna crkva Sv. Petka u Pljevljima, a koji sada prepričavaju potomci i napadača i branilaca. Objesnike su udbaši naoružali i pratili iz publike dok su ovi rastjerivali prisutni narod i poharali crkvu. Pljačkaši su uveče na korzou u glavnoj pljevaljskoj ulici bacali i po ulici šutirali crkvene krstove i druge crkvene dragocjenosti, bez stida i straha da će za to odgovarati. Žalbe na ovakva postupanja nijesu nailazile na razumijevanje i zaštitu organa vlasti i zakona.
Manastirske i crkvene zgrade došle su pod udar Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine. U aktu Komisiji za vjerska pitanja od 8. aprila 1959. godine srpski patrijarh German ukazao je na štetne posljedice ovog zakona, ističući da pojedine lokalne vlasti smatraju da „parohijski domovi” nijesu isto što i stanovi sveštenika i da parohijske domove treba nacionalizovati. Stoga je patrijarh i treći put molio da se postupi po predstavkama SPC. Poslije dugih razgovora patrijarha i Patrijaršijskog upravnog odbora sa Komisijom za vjerska pitanja SIV-a, izrađen je Pregled podataka o zgradama SPC u svim jugoslovenskim republikama, koje su nacionalizovane po zakonu, s predlogom za izuimanje zgrada koje su crkvi neophodne. Predlog je 14. juna 1959.g. upućen saveznoj i republičkim komisijama za vjerska pitanja, s molbom da se zauzmu za usvajanje predloga. Kako se navodi u aktu patrijarha od 14. oktobra 1959, radilo se o 1200 zgrada, koje su tada donosile prihod od 22 miliona dinara godišnje.
U vezi sa nacionalizacijom crkvenih zgrada, Komisija za vjerska pitanja NR Srbije iznijela je svoj stav na sastanku predstavnika sreskih komisija za nacionalizaciju u Državnom sekretarijatu za finansije 23. jula 1959. godine da se nacionalizuju stanovi i prostorije u kojima su stanovali sveštenici, đakoni, prezviteri, crkveni pojci i druga lica. Od nacionalizacije je izuzet samo po jedan parohijski, župski i imamski dom u jednoj parohiji, župi i džematu.
U aktu patrijarha Germana od 14. oktobra 1959. g. ponovo je ukazano da čl. 11. Zakona o nacionalizaciji isključuje iz nacionalizacije parohijske domove i sve druge zgrade koje služe vjerskim zajednicama za vjerske djelatnosti jer se na njih zakon ne odnosi. Izuzetak su one zgrade koje služe za zdravstvene, prosvjetne, socijalne, kulturne i druge djelatnosti. Ponovo je objašnjeno da crkvene zgrade nisu najamne zgrade, već su namijenjene za potrebe Crkve, odnosno sveštenika, ali su od poslijeratnih vlasti silom određene da služe drugoj namjeni. Stoga je patrijarh tražio da se svi parohijski domovi, episkokopski i patrijaršijski dvorovi, bogoslovije, crkvene i parohijske kancelarije, krstionice i zgrade za sklanjanje naroda od nevremena u portama, svećarnice, magacini i slično oslobode od nacionalizacije, odnosno da sve zgrade u crkvenim i manstirskim portama ostanu u korišćenju ovih hramova radi čega su i podignute.
Da je bila riječ o mnogobrojnim zgradama i velikom prostoru svjedoči i podatak iz akta patrijara Germana upućenog Komisiji za vjerska pitanja SIV-a u kome se navodi da je Srpskoj patrijaršiji oduzeta 61 zgrada, a za njene potrebe ustupljena na korišćenje samo državna zgrada u kojoj je bio smješten Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu. Među oduzetim zgradama bile su i tri palate u Beogradu – na Bulevaru revolucije br. 17 i 20 i na Studenskom trgu br. 8, za koje je molio da se ostave Crkvi na upotrebu, kao i zgrade na Kosančićevom vencu br. 24, Svetosavki dom u Sremskim Karlovcima, zgrade bogoslovija u Reljevu kod Sarajeva, na Cetinju i u Sremskim Karlovcima, episkopski dvorovi u Šapcu, Tuzli i Šibeniku.(...)
(NASTAVIĆE SE)