U Koravlici, jednom od brojnih pograničnih sela nikšićke opštine, mnogo je toga neobičnog, počev od činjenice da se do tog mjesta može doći samo jednim putem sa dvije granice, pa do neobičnih ljudi poput starine Milosava Papića (91). Tu se rodio, odrastao, oformio porodicu i, i pored brojnih prilika za mnogo lagodniji život, ostao. Za sebe kaže da je vječiti seljak, koji od ranog djetinjstva neumorno čita i pamti iako je završio svega četiri razred osnovne škole. U čobanstvu i svakom slobodnom trenutku, pa makar to bilo i uz svijeću, do sada je pročitao na hiljade knjiga koje su mu donosili rođaci, prijatelji, poznanici, svi koji su ga upoznali i koji su mogli da osjete šta je to što ga zaokuplja. Papić se i sada, u desetoj deceniji života, sjeća svake uspavanke koju mu je kao djetetu pjevala njegova baba po ocu Sinđa.
–Bile su mi nepune četiri godine kada sam počeo jasno da razaznajem šta nam to ona uveče pjevuši. I sada pamtim svaku tu njenu pjesmu, ali sam kroz život naučio i mnoge druge. Sada se u ovoj mojoj sijedoj glavi nalazi više od 30 hiljada stihova raznih pjesnika – od klasika do epskih pjevača. Mnoge učim i danas jer nikada, uprkos godinama, nijesam bez knjige – ispričao je Papić.
On zna napamet i više od 200 guslarskih pjesama, koje i danas voli da zapjeva uz strune drevnog instrumenta. Pročitao je kaže maltene sve od Homera, preko Šekspira, pa nadalje, a najviše voli Ruse, posebno Puškina i Jesenjina. Papić ipak najviše voli stihove Petra Drugog Petrovića Njegoša, a sve što je Vladika Rade napisao starina je „proturio“ kroz ruke i po nekoliko puta i skoro sve i ubilježio u svojoj glavi. Trenutno u uživa u djelima velikih majstora pisane riječi Tomasa Mana i Mihaila Bulgakova „Smrt u Veneciji“ i „Majstor i Margarita“.
–Imam samo četiri razreda škole, ali sam samog sebe školovao. Seljak težak uvijek sam bio i ostao, ali sam se uporedo družio i sa knjigom. Uz nju i moje rodno mjesto ništa mi drugo nije trebalo. Vidim dosta dobro, ali godine čine svoje, a i umirati se mora. Držim se nekako, slušam svoj mozak koji mi govori šta i koliko da jedem, kuda da idem i koliko mogu da radim – kazao je Papić.
Uz stihove drugih koje i danas bilježi i čuva u svojoj glavi, Papić piše i svoje pjesme, ali ih ne stavlja na papir. On ističe da ima preko stotinu takvih pjesama.
–Svaka od njih je zapisana u mojoj glavi, nigdje ih drugo ne bilježim. Čula je za mene jedna učena dama, etnolog, iz instituta „Mihailo Pupin“ iz Novog Sada, pa me je zvala i predlagala da to snimimo, da ti stihovi ne bi umrli sa mnom. Nijesmo to još realizovali, a moraću nekako, da bi potomci nekad znali da sam postojao –kaže Papić.
Dok ispraća našu ekipu, ističe da se nada novom susretu, ali da će tada imati više da ispriča i pohvali se novom pročitanom knjigom i koricama one u kojoj će biti sabrano sve što je do sada napisao. B.Brašnjo
Glumac koji nije želio slavu
Sa nepunih dvadeset godina života, Papić je postao član nekadašnjeg Kulturno-umjetničkog društva (KUD) „Vučedolac“, koje je bilo čuvar tradicije cijelog banjsko-rudinsko-oputnog kraja. Društvo je čsto pripremalo predstave, a Papić, stasiti Hercegovac i Crnogorac ujedno, dobio je priliku da igra u svakoj od njih. Birali su ga,kazao je on, jer su svi znali da nema djela koje nije pročitao. Dobijao je uvijek najviše ocjene od žirija, ali i prilike da ode iz Koravlice da se školuje na nekoj od glumačkih akademija.
–Nekako su me zaduživali da tumačin najteže likove, popu sluge Jerneja ili Batrića Perovića. Stizale su ponude i predlozi da odem na Cetinje i nastavim sa školovanjem, ali sam sve to odbio. Nijesam htio od majke nigdje da idem jer ni u maršalatu nije kao sa majkom. Rano sam ostao bez oca, jedna sestra mi je umrla, jedna poginula, a dvije su još žive, otišle su odavde i imaju svoje porodice. Ujak mi je svojevremeno nudio da se spustim do Primorja, gdje će mi dati parče zemlje, ali ni to nisam prihvatio. Jednom sam kada je bila neka proslava boravio u Manastiru Savina, i dok su svi šetali i razgledali grad, ja sam vrijeme proveo u manastirskoj biblioteci. Tu sam pročitao „Zabludjelog sina“ od Maksima Gorkog. I junak te knjige je lutao po svijetu, pa se opet vratio pod okrilje najljepšeg i naboljeg skuta – majčinog – kazao je Papić.