Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Javi se već kakvim čudom, šta čekaš toliko? Svi znaju da si neki čudak. Ne drži ih tako – ni tamo ni ovamo. To čudo što nosiš, kao da još niko nije otključao? Ako se nije samo otključalo? I ključa tamo negdje, uzaludno - van ljudi i svijeta. Izgorećeš tako, ili ćeš izludjeti. Mnogi već, kojima u glavi duvaju luckasti vjetrovi, govore da u tebi nema nikakvog čuda, nego se tako sam praviš, i uzaludno naduvavaš. Nema više nesreće od onoga koji se pravi čudak, a unutra nije. Takvih ima dosta, puna Crna Gora. Izađeš na ulicu, provincijsku, ne možeš od njih da prođeš. Sve čudak do čudaka. Hoćeš ti da im budeš barjatkar? Takvi se na kraju smo još jednom začude - kako su prošli kroz život, a nijednog koraka nijesu učinili?!
Nemoj biti čudak bez čuda. To je kao otac bez djece. Nemoj dopustiti zlurade duše da se vesele nad tvojim slučajem. Svijet je pun zluradih i zluradosti. Eto sve je to posledica nedostatka pravog čuda, divne djece živog čuda, koja obnavljaju čudo na ovom svijetu.
Pusti ti to. Pravo čudo je van priče. Priče pričaju, a čudo radi i ćuti. Čudo nikad ne otvara usta, kao ovi koji govore o čudima, i još više o kvazičudima. A sve zato što duša ima potrebu za čudom koga nema. Izmišlja ga, kad ga nema. Mučenica, ne može da živi bez čuda. Kako će da živi bez čuda, kad je sama čudo!?
Čudo je da ti izdržavaš u čudu toliko. Čudo je da te tvoje čudo nije samljelo i pojelo. Poneko je prorokovao da nećeš dugo izdržati u tvom čudu. Nego će te pretvoriti u šaku pepela. Eto, čudo je da si poslije takvih prognoza ostao živ i zdrav. Niko ne zna kakvo je tvoje zdravlje, ali jest nekakavo, dok si još tu. Ne samo da si tu, nego često izgledaš zdraviji i veseliji od drugih.
Svi ljudi koji su izgubili osjećanje za živo čudo, patuljci su duha. A to ne smeta da se i u njima podižu megalomanske bure. Tako je svijet napunjen i prepunjen suvišnim znanjima, suvišnim ambicijama, suvišnim stvarima, suvišnim ljudima, mnoštvom vrijednosti bez zlatne, bez ikakve podloge.
Ćutite, bene jedne. Šta benavite i tranjate toliko? Kome još o čudima? Pa nijesmo u šumi, negi u civilizaciji. Kakva čuda i kakvi bakrači! Čuda su snovi najprimitivnih duša, koje nijesu nikavo znanje okusile. Najsličnije nevinim životinjama.
Nigdje se nije ispričalo bezumnih priča kao u Crnoj nam Gori. Svima je dopušteno da široko otvore usta, i da plazaju lajavim jezičinama. I buncaju što ima padne na crnu pamet. Još se žale da nema dovoljno slobode. Ne umiju zahvaliti nama koji im dozvoljavamo da trućaju i džabe leb jedu. Sve im ova država dozvoljava. Ništariji jednoj. Smeću jednom, koje nos diže.
„Postasmo smeće svijeta“ kaže apostol Pavle, za sebe i braću apostole, koji su kroz šume i gradove paganstva, goli , bosi, proganjani, propovijedali Hrista, cara. Zar to nijesu bili pravi, živi čudaci? Postali su „smeće svijeta“, ali su crnoj duši razotkrivali zvjezdano nebo. I kazali čudne riječi. Recimo – „skuplja je duša jednog od vas, nego cio svijet“. Zar to nije fantazija, zar apostoli nijesu bili megalomani?
Nemoj mi se ti igrati apostola. Danas ima apostola više nego đavola. Svi se zauzimaju za neke velike priče. Svi su nečiji poslanici i najamnici. Svi imaju nekog svog boga - dovoljno da propadnemo u najcrnju rupetinu neznanja.
A čudo je prosto, da prostije ne može biti. To budi najdublju, osvježavajuću vrtoglavicu. Može uvijek da se projavi, za njega nema zima. A čovjek? – neka se vidi.
(Autor je književnik)