Piše: Čedomir Antić
Davne 1844. godine nastao je dokument iza koga je stajao Ilija Garašanin, tridesetdvogodišnji ministar unutrašnjih poslova Kneževne Srbije. U to doba nastali su i planovi za ujedinjenje italijanskih i njemačkih zemalja, iskovana je sintagma „Velika ideja“ za ujedinjenje Grka... Planovi ujedinjenja Bugara, Hrvata, Albanaca... tek je trebalo da budu sačinjeni. Načertanije je nastalo u osvit stvaranja moderne srpske nacije, ono je za svoje vrijeme bilo dalekovid i savremen projekat, nije se odnosilo na srpske zemlje u Habsburškoj monarhiji, težilo je obnovi srpske države iz okvira Osmanskog carstva, u krajevima u kojima su Srbi tada bili većina, Srbiji, Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Metohiji, sjevernoj Makedoniji i djelovima Sjeverne Albanije. Garašanin je stajao pod uticajem poljske emigracije koja je, budeći nacionalne pokrete u stočnoj Evropi, željela da naškodi Rusiji. Nešto prije Načertanija gotovo istovjetan dokument, posvećen prie svega Južnim Slovenima, napisao je František Zah, Čeh u službi poljske emigracije koji je tada živio u Srbiji. Akademik Milorad Ekmečić pronašao je korijene Načertanija i Zahovog plana u Britaniji, u pisanju radikalnog političara, rusofoba, Dejvida Erkarta (Urkuarta)...
Načertanije nikad nije bilo zvaničan državni program Srbije. Za njega do osamdesetih godina 19. vijeka, kada je već bilo zastarjelo, niko nije znao. Garašanin je neke njegove segmente sprovodio kada je drugi put bio na čelu srpske vlade (1861-1867). Načertanije je objavljeno tek početkom 20. vijeka, u kampanji protiv Srbije i Crne Gore ga je od tada zloupotrebljavala Austrougarska. Od tada ono je postalo bauk i korist onima s čijim precima nikakve veze nije imalo: hrvatskim, mađarskim i njemačkim nacionalistima...
Tokom proteklih decenija i u Srbiji je Načertanije uzimano kao simbol potrebe za osmišljenom nacionalnom i državnom politikom. Kako je, eto, dok je bila dva i po puta manja nego danas Srbija imala plan za budućnost, dok ga danas nema.
Pored svih ranije pomenutih ograda i rezervi, takav stav je tačan. Jugoslavija se tokom proteklih decenija pokazala kao mjera idealnog uspjeha za srpske političke elite i građane. Čak i ekstremni srpski nacionalisti granice ‘’Velike Srbije’’ crtaju na međama jezika uspostavljenim pod pretpostavkama jugoslovenskog narodnog i kulturnog jedinstva. Te granice su takve da bi srpski narod u njihovim okvirima postao manjinski i uglavnom bi tek bilo promijenjeno ime države. Srbija već četvrt vijeka djeluje bez državnog i nacionalnog plana.
Prvi potpredsjednik vlade i šef srpske diplomatije Ivica Dačić u autorskom tekstu opisao je prilike u kojima se Srbija danas nalazi, izveo paralelu između Zahovog i Garašaninovog plana, istakao da Srbija ne treba da bude u funkciji tuđinskih planova, da treba da ima svoj plan i državni program... Nije se odrekao Jugoslavije, kojoj je njegova partija tradicionalno bila privržena, čak je „slatkom“ nazvao koincidenciju da Srbija 88 godina nije bila nezavisna što je razdoblje koje se po dužini podudara sa trajanjem života Josipa Broza... Razlog „slatkog ukusa“ nije elaborirao... Čak je i primijetio da Srbiju danas mnogi – nije ih pobrojao – vide kao neželjeno dijete iz prvog braka. Iz Dačićevog teksta da se naslutiti da Srbija vodi promišljenu i dugoročnu politku upravo od 2012. godine – dakle vremena kada je upravo on stao na čelo 113. srpske vlade.
Čudna je ta tugaljiva potreba osobe, koja jednaest godina (što preko manjinske što preko koalicione vlade) upravlja sudbinom srpske države, da kaže kako Srbija nema dugoročni državni program i kako ne smije da bude „kamen u tuđoj ruci“. Prisjetimo se malo: Ivica Dačić vodi partiju koja je deset godina vodila Srbiju u vrijeme njenog najvećeg propadanja i ratova. Sve pozive da sačine državni i nacionalni program odbacivali su tvrdnjom da je program Srbije očuvanje Jugoslavije i državnog kontinuiteta. U vrijeme prve Koštuničine vlade davao je manjinsku podršku postepeno predstavljajući svoju partiju kao proevropsku i reformsku. To mu nije smetalo da prilikom donošenja Deklaracije o Kosovu i Metohiji i odluke o vojnoj neutralnosti 2007. sa zadovoljstvom izjavi kako je većina DOS-a došla na pozicije SPS-a iz vremena Slobodana Miloševića. Posle svega godinu dana, ušao je u koaliciju sa DS-om, a 2012. sa SNS-om. Ostvario je tako kontinuitet – sa svima je bio u koaliciji, njegova partija je 1999. predala Kosovo, a 2013. prihvatila njegovu punu samostalnost. Danas on - koji nije mogao da se drži slova jednog programa i deklaracije od januara do aprila 2013. (kada su prihvatili Briselski sporazum), govori o dugoročnom programu !?
Šta reći o odnosu prema srpskom narodu – godinu i po dana ne može da konstituiše Upravu za dijasporu i Srbe u regionu u sopstvenom ministarstvu. A o ekonomiji – budžetske manjkove smo imali zbog SPS-a, PUPS-a i njihove populističke politike...
Kakav imamo nacionali i državni program, ako je suđenje jednom čovjeku ključno za srpsko-crnogorske odnose?
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)