Sedmočlana porodica Hajrana Bucka Demića, iz Rožaja, živi u drvenoj baraci u svega tridesetak kvadrata bez elementarnih uslova za normalan život. Oni borave u dvije sobice u kojima su samo kreveti za spavanje, dok im je improvizovana kuhinja smještena u predsoblju. Ova porodica živi od socijalne pomoći koja iznosi svega 108 eura, kao i od 38 eura dječjeg dodatka. Jedno od njegove djece je osoba sa invaliditetom i školuje se u specijalnoj ustanovi u Kotoru.
– Iako sam godinama tražio od Centra za socijalni rad da mojoj kćerki, koja je ove godine završila osmogodišnju školu u Kotoru, omoguće nadoknadu za tuđu njegu i pomoć, to pravo joj je priznato tek ovih dana. I sami možete da zamislite kako može sedmočlana porodica da preživi od ovih primanja koja nam daje država. Mi smo praktično po pola mjeseca gladni, a i ostalih 15 dana smo na postu. Iako pokušavam da naš život predstavim nadležnima moja priča ne dopire do svijesti onih koji bi trebalo da se bolje postaraju o slučajevima kao što je moj. Prepušteni smo stihiji života – priča Demić.
On dodaje da je u tri navrata dobio jednokratnu novčanu pomoć od ranije vlasti, te da je sadašnja vlast pomogla sa stotinu eura njegovoj kćerki kako bi platila put do Kotora.
– Teško je, a i ispod ljudske je časti tražiti od nekoga novac za preživljavanje. Ali, kada čovjeka natjera muka onda zaboravi na sve. Da ima posla ja bih radio i ne bih se žalio. Ovako, ne znam dokle će moći moja djeca da preživljavaju – rekao je Demić.
Imaju i dug za struju, dolaze da im prekinu snabdjevanje električnom energijom, ali ih on upozoravam da su socijalni slučajevi i da ne bi smjeli da ih ostave bez struje.
– Evo četiri godine od kada sam isključio bojler i od tada zagrijavamo vodu na šporet i tako se kupamo. Mjesečni račun za struju mi iznosi 17 eura, a sedam eura mi je kamata za neplaćeni dug. Mi nemamo aparata na struju, nemamo zamrzivača jer ne bi smo imali šta u njega da držimo – priča Demić, koji osim barake nema nikakve druge imovine.
Nakon 17 godina radnog staža dobio je otkaz u Gornjem Ibru. Demić je svojevremeno učestvovao u 20 radnih akcija širom eks Jugoslavije odakle je donio 12 udarničkih znački.
– Iako sam upozoren da ću ostati bez posla u fabrici, imao sam podršku tadašnje lokalne vlasti da učestvujem na radnoj akciji koja se održavala u Novom Sadu. Kada sam se vratio na poslu me je sačekalo rješenje o otkazu. Bio sam četiri godine nezaposlen, a 1992. godine dobio sam posao u Crvenom krstu, gdje sam radio do 2002. godine, a nakon toga sam proglašen tehnološkim viškom. Iako sam izgrađivao bivšu Jugoslaviju od Đevđelije do Triglava, za to nemam nikakvih beneficija. Dvije kćerke su završile srednje škole, ali za njih ovdje nema posla. U Turističkoj organizaciji zapošljavaju mehaničare i stolare, ali moje kćerke koje imaju adekvatnu struku nijesu mogle da dobiju priliku da rade. Tražio sam da barem jednu od njih zaposle, ali sve moje molbe su bile uzaludne. Kćerke su mi dobri djaci i mogle su da nastave sa školovanjem, ali mi nemamo hljeba da jedemo, djeca su gladna, kao da su iz Palestine. Mislim da čak oni tamo bolje žive nego mi ovdje. Ova vlast ima nakaradnih poteza, da je Bogu zaplakati. Svoje građane koji nemaju ni krova nad glavom niti hljeba ne vide – zaključuje Demić.V.Ra
Milova rujna zora
Demić priča da mu je tvorba stihova, pored ljubavi prema djeci i porodici, jedina satisfakcija u životu. On svoje stihove najčešće rimuje na račun aktuelne vlasti. Iščitao nam je nekoliko, izdvojio „Milovu rujnu zoru”: „Dok je Milo naše cvijeće,/ nova zora svitat neće,/ samo neka crna zora/ od Rožaja pa do mora!/ Što imade sve prodade,/ pokrade i za „bolji život” dade,/ uz saglasnost svoje vlade!/ Dok radničke muke bješe/ pojedinci i kumovi napuniše svoje ćese./ Sada kada hljeba nema/ na raju se namet sprema,/ pa prodaju što imaju/ i za azil se spremaju.../ Radili smo i gradili/ fabrike i pruge,/ sve za Mila, braću, sestre, kumove i sluge...
Stihovi su mu, kaže, „izduvni ventil” kroz koji izlaze njegova osjećanja koja se ogledaju u nezadovoljstvu jer je, smatra on, zaslugom aktuelne vlasti zapao u siromaštvo.