U Etnografskom muzeju u Beogradu otvorena je izložba „Srpske palate u Trstu” autorke Gordane Gordić na kojoj je predstavljeno kako su Srbi u tom italijanskom gradu tokom dva i po vijeka uspjeli da očuvaju svoj identitet i civilizacijsku emancipaciju. Oni su pored duhovnih ostavili i mnoga materijalna svjedočanstva, svoje slave, moći, a iznad svega svoje svijesti. Začetak razvoja savremenog Trsta počinje u doba vladavine Habsburškog cara Karla VI koji 1719. godine proglašava Trst slobodnom lukom u koju tada počinju da se doseljavaju pomorci, trgovci i zanatlije iz različitih zemalja, ali i Srbije. Srbi su u Trst u početku dolazili u manjim grupama, da bi krajem 18. i početkom 19. vijeka došlo do velikog priliva srpskih porodica uglavnom iz Hercegovine, Boke kotorske i tada ugašene Dubrovačke republike (1808). Mahom su to bile familije trgovaca i brodovlasnika, koje su u novoj sredini našle pogodne uslove za nastavak započetih poslova.
Srbi i Grci imali su velike zasluge u izgradnji i podizanju ugleda Trsta kao sve značajnijeg trgovinskog centra. Carskim patentom Marije Terezije iz 1751. godine odobreno je pravoslavnom stanovnicima grada da zajedno podignu svoju crkvu. Žitelji dva naroda ispovijedali su zajedničku vjeru u istoj crkvi sve do 1782. kada su odlučili da svako za sebe sagradi bogomolju. Nije, međutim, poznato da li je uzrok podjele bilo neslaganje oko jezika bogosluženja ili nečeg drugog, ali su Srbi 1861. na temeljima stare i porušene, podigli novu crkvu Sv. Spiridona. Hram je urađen u srpskovizantijskom stilu, prema nacrtu milanskog arhitekte Karla Mačjakinija. Mnogi istoričari umjetnosti smatraju da je crkva u Trstu po ljepoti bez premca među hramovima koji se nalaze pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve.
Istom poveljom Marije Terezije iz 1751. odobreno je Srbima u Trstu da uz crkvu, osnuju i crkvenu opštinu i otvore školu. Krajem 18. vijeka te ustanove postaju jedan od kulturnih centara u kojima se okupljaju istaknuti stvaraoci, među kojima su Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Petar II Petrović Njegoš, Lukijan Mušicki, Joakim Vujić, Matija Ban, Josif Rajačić, Mihailo Obrenović i mnogi drugi.
Jovo Kurtović, jedan od osnivača Srpske zajednice, gradi svoju palatu 1788.
godine na trgu Ponte Roso. Kasnije, tokom prve polovine 19. vijeka, Srbi počinju da dižu palate u novoizgrađenim gradskim četvrtima, kao što su Đuzepinska i Frančeskanska četvrt.
U tim djelovima grada se naseljavaju Aleksandar Kovačević 1821, Mihajlo Vučetić 1825, Đorđe Ivanović 1825, Kristofor Popović 1825, Kristofor Škuljević 1832, Aleksandar Bajović 1834. i mnogi drugi.
Zgrade čiju su izradu naručivali ili kupovali imućni Srbi uglavnom su projektovale najrenomiranije arhitekte ondašnjeg Trsta. Najljepše palate, brodovi i trgovine u Trstu bile su nekada srpske. Kurtovići, Škuljevići, Gopčevići, Ivanovići, koji su polovinom 18. vijeka došli u grad, zadužili su ga velelepnim građevinama. Trgovačka umiješnost Trebinjca Jovana Kurtovića (1718–1809) omogućila je ovom brodovlasniku bogatstvo o kakvom su samo mogli da sanjaju italijanski plemići. Koliko god su mu zamjerali „neznano” porijeklo, Tršćni su morali da priznaju i zauvijek zabilježe njegova djela. Tako je ostalo zapisano da je prvi brod koji je ikada prošao kroz Suecki kanal, bio u vlasništvu ovog Srbina. Sem toga, Kurtović je bio prvi koji je uspostavio stalnu trgovačku liniju ovog sjevernoitalijanskog grada sa Amerikom (1782).
Već 1788. sagradio je svoju palatu u Trstu, na trgu Ponte Roso.
Danas, stare porodice su nestale, ali su gradu ostale neke od najljepših palata. Jedna od najmonumentalnijih je pomenuta pravoslavna crkca Sv.
Spiridona iz 1869. koja je bila stecište i uslov za opstanak zajednice koja je obilježila istoriju savremenog grada.M. Njeguš