Piše: Aleksandar Matović
Pratim ovih dana medije, štampane i one na struju, pa mi se sve nešto čini da u Jugoslaviji rat još traje. Nikako da utihnu eksplozije iznad Vukovara, Sarajeva, nikako da kalašnjikovi odu u one zelene sanduke. O mržnji da ne govorim – cvijeta k’o kaćun prvih dana proljeća. Blago nama.
Mi malo stariji, sjećamo se nekadašnje Jugoslavije i vremena mira. Nešto mi se čini da se nismo mrzjeli tada, a ratovali sigurno nismo. Šta nam bi odjednom, onda 1990/91? Da prostite, mislim da sam našao odgovor. A vjerovatno i vi. Nego, da objasnim.
Sjećamo se romana Janka Veselinovića – Hajduk Stanko. Bijaše svrstan u obaveznu lektiru za osnovnu školu. U ono vrijeme. Za one koji su zaboravili, da podsjetim. U srbijanskom selu Crna bara, u turskome zemanu, živijaše momče Stanko, momče Lazar i đevojka Jelica. Selom tada upravljaše Turčin miran i blag, koga su seljani zvali Kruška, zato što je obožavao ovu voćku. Ali Kruška snijevaše san opasan – da mu je nekako da zavadi selo, da ih zakrvi pa da onda svi dolaze kod njega da ih miri i istjeruje pravdu. I da tada shvate koliko je Kruška dobar i plemenit. On bi samo malao džarakao vatru nesloge i mržnje, tek toliko da joj održi plamen.
A u selu živijaše i Marinko – stari neženja i tuđeposla. Znao je sve o svakom domaćinu, o svakoj porodici. Niko ga nije volio a on je obožavao Krušku. Sticajem okolnosti, Marinko i Kruška uspješe da zavade i selo i,,dva oka u glavi’’. Došlo se dotle da ljudi u Crnoj Bari nisu više vjerovali nikom, ni kum kumu ni komšija prijatelju. A ova dvojica se smješaku i uživaju... raspiruju neslogu tako dobro, da bolje ne može biti.
Jugoslavija i Crna Bara – dvije sestre bliznakinje. Nešto razmišljam – biće da je i nas neki Kruška zavadio pa se ovako fino mrzimo i ne poštujemo. Sjetimo se početka naše zavade i tadašnjih dnevnika u pola osam – koliko se onda raznoraznih tipova u finim odijelima pojavljivalo, i svi su nas ,,mirili’’. Te nek’ prevlada razum, te zaustavite ratna dejstva i sve nešto tako. A svo vrijeme jednoj strani davahu za pravo a drugu nazivahu agresorima itd. Jednima davahu oružje a drugima udaraše čvrge. Sve dok čvrge ne prerastoše u mlazne avione i ,,pametne’’ rakete.
Završi se rat, prođe od tad dvadeset godinah. A Kruška i dalje miri. Negdje je to njegova ekselencija ambasador, negdje je to visoki predstavnik. Miri nas Kruška, a pomirenja nigdje na horizontu...
Nego, da podsjetim kako se to završi u Crnoj bari. Kruškina sijaše do jedne ure. Onda se ljudi dohvatiše džeferdara i jatagana pa zavadiocima uzeše mjeru. Istrijebiše kukolj iz svog žita i opet svi postaše složni. U to vrijeme izbi i ustanak pa svi k’o jedan na neprijatelja...
A šta je nama danas činiti? Da nastavimo da se mrzimo? Kruška je danas jači nego onda, a i naučio se na vlastitim greškama za sve ove vijekove, danas je mnogo pametniji. A nama teže. A možda je izlaz baš u pameti? Da pokušamo da se ne osvrćemo na Kruškinu ,,ljubav’’ nego da jedni drugima pružimo ruku i međusobno se zamolimo za oprost? Pa da miritelje naše ostavimo bez posla, dako se onda sami sjete da se vrate u svoje gradove, da malo žive svoje živote. A nas ostave na miru. Da pokušamo zaustaviti rat i nekako pronaći mir. Onaj koji smo poznavali prije 1990.