Iz pera jednog od najčitanijih savremenih srpskih pripovjedača nedavno je izašla knjiga pod nazivom „Kišni psi”. Knjigu je objavila izdavačka kuća „Laguna”. Riječ je o zbiru tematski različitih pripovijesti, u vremenskoj elipsi od skoro jednog vijeka, kroz koje promiču poznati i nepoznati likovi, pletu se sudbine, otkrivaju tajne, rađa se i umire. Susret Ive Andrića i Nemanje Lukića, glavnog junaka romana „Konstantinovo raskršće”, u priči na osnovu koje je nastao roman „Kainov ožiljak”. Ukleti pružni prelaz gdje duh mrtve djevojčice čeka svog ubicu. Četa vojnika na granici sa Kosovom koja nehotice budi usnulo zlo. Tajni život Danila Kiša, pisca, bonvivana i ubice vampira. Beogradski dani Gavrila Principa, bolest, košmari i tajanstveni Crnorukac koji je odlučio da baš Gavrilo ubije Franca Ferdinanda. Vremenski skok u neku drugu Srbiju čiji je glavni grad Niš i kojom vlada vojna hunta, gdje su čuda ponekad moguća a kišni psi zavijaju u noći. Od Beograda koji opsjedaju Austrougari, preko berlinskih bulevara i planina na kojima žive demoni, do apokaliptične vizije Srbije u bliskoj budućnosti, ova knjiga-mozaik odvešće vas na putovanje kroz fantazmagorične svjetove u kojima se susreću istorija i mašta.
- „Kišni psi” je pjesma Toma Vejtsa, čija muzika i poezija je inspirisala još jedan naslov u mom opusu, prvu knjigu - „Leva strana druma”. U osnovi, kišni psi su svi oni marginalci, apatridi, društvu i vremenu neprilagođene osobe koje vode neki svoj život, na ivici svjetova, na razmeđi snova i stvarnosti, života i smrti. To je poveznica za sve priče i sve junake u njima. U naslovnoj priči je to njen glavni junak Đango, plaćenik i vojnik sreće, u priči „Pucanj” koja otvara zbirku su to podjednako i Gavrilo Princip i Nemanja Lukić, u priči „Mrtve stvari” to je Ivo Andrić koji je se osjećao potpuno otuđeno na mjestu ambasadora u nacističkoj Njemačkoj... Prevodilac Aleksandar Blagojević, koga sam konsultovao i ovom prilikom a koji je svojevremeno priredio izvanrednu antologiju Vejtsovih stihova, objasnio mi je šta po Vejtsu izvorno znači ovaj termin. Naime, u jednom intervjuu datom osamdesetih, Vejts priča kako, kada padne kiša, svi psi iz Bruklina se nabiju ispod jednog mosta, unezvjereni i uplašeni. Kasnije, mnogi od njih lutaju gradom potpuno pogubljeni jer kiša spere „granice” kojima psi obilježavaju teritoriju i oni se, faktički, ne mogu vratiti kući, što je ujedno i poslednji stih u toj pjesmi. Ima dosta simbolike i metaforičnog u tome, naročito kada je u pitanju srpski narod... Mi smo kao psi poslije kiše koji ne znaju gdje su bili i kuda će da idu – kaže za „Dan” Dejan Stojiljković, o knjizi u kojoj se nalaze dvije novele i četiri pripovijetke koje čine jedinstven pripovjedni mozaik. Knjiga je odmah po objavljivanju rasprodata.
● Galerija likova prisutnih u Vašoj knjizi čini Vašu knjigu posve neobičnom?
- Nemanja Lukić se pojavljuje čak u tri priče, onoj sa Andrićem, onda će se pojaviti i Beogradu, da malo popriča sa Principom i na kraju, posjetiće i vojnike na granici sa Kosovom. Ovo sam uradio namjerno jer imam planove da napišem roman o ovom junaku, koji će pratiti kako njegov život, onaj ljudski i onaj vampirski, tako i sve što se sa njim dešavalo nakon događaja opisanih u „Konstanitnovom raskršću”, odnosno nakon njegovog bjekstva iz zemlje poslije neuspešne misije u Nišu. Neće to biti klasičan nastavak „Raskršća”, već samostalna priča koja će se protezati kroz cio 20. vijek. Danila Kiša sam odabrao kao junaka pomenute novele jer je meni lično on bio odraz jedne autentične superherojštine, što je on potvrđivao u životu i u literaturi.
● Vaše umijeće pripovijedanja prepoznaju i hvale vrsni književni znalci.
- Ako pod književnim „znalcima” podrazumijevate recentnu književnu kritiku, u većini slučajeva me ne zanima šta o meni i mom pisanju misli ta korumpirana interesna grupa. Ali su se pozitivno o onome što radim izjašnjavali ljudi različitih afiniteta i generacija, od Dobrice Ćosića, preko Kokana Mladenovića do Marka Šelića Marčela. Ta mišljenja veoma cijenim i daju mi podstrek za dalji rad.
● U ovoj knjizi Niš je prestonica Srbije. Možda je zato ovo prilika da Vas pitam šta mislite o decentralizaciji kulture ili bolje centralizaciji?
- U ovakvom društvenom uređenju, famozna decentralizacija je mrtvo slovo na papiru koje se potegne pred izbore ne bi li političari ubrali koji glas iz „unutrašnjosti”. Neka prebace sjedište ministarstva kulture u Niš ili Kragujevac, pa da vidite kako će se stvari promijeniti. Ali od toga nema ništa. Interesantna stvar jeste da su naši najveći umjetnici, bilo da su glumci, pisci ili slikari, uglavnom iz tzv. provincije. I to govori dosta.
●Kako ćete promovisati ovu knjigu?
- Nemam neke velike planove. Svoje knjige rijetko promovišem uživo, po bibliotekema i centrima kulture, jer je to malo prevaziđeno, a i te insititucije su po pitanju budžeta, organizacije i kadrova koji tamo rade dosta srozane. Što nije njihova krivica već države koja daje siću iz budžeta za kulturu i na rukovodeća mjesta u ustanovama kulture dovodi nepismene partijske poslušnike za koje se nije našlo mjesta u vodovodu ili komunalnoj policiji. Biće sigurno beogradske promocije, koja je za mene i mog izdavača „Lagunu” postala nešto kao tradicija. Volio bih da na njoj zasvira beogradski kover bend koji radi obrade Toma Vejtsa, zovu se „Rain dogs” - „Kišni psi”.
Mila Milosavljević
Dobra vožnja
● Knjigu,,Kišni psi” odlikuje izrazita mozaička struktura?
- Sve priče se mogu čitati odvojeno, kao samostalna djela. Na kraju krajeva, neke od njih su tako i objavljene po antologijama i tematskim zbirkama, ali sve one čine određeni narativni univerzum. Spaja ih sam naslov zbirke, a spajaju ih i junaci. Čitavu knjigu zamislio sam kao svojevrsno putovanje kroz različite vremenske dimenzije i prostore. Na primjer, čitalac će krenuti iz Beograda 1915. godine a završiti u utopijskoj Srbiji negdje u budućnosti u kojoj je glavni grad Niš. U međuvremenu će se pentrati po planinčugama koje nastanjuju demoni, posjetiti Ivu Andrića u Berlinu na početku Drugog svjetskog rata, lutati sa Danilom Kišom po fantazmagoričnom Beogradu iz sedamdesetih... Mislim da je to prilično dobra „vožnja”.