Piše: Petar Kadić
Kada govorimo o Podgorici, malom gradu, skoro kao provinciji, možemo reći, a vi me ispravite ako griješim, svi ljudi se znaju, jednostavno ne možete proći ulicom, a da se ne sretnete sa dvije ili više osoba. U redu i to ima svojih čari, neko te napuni pozitivnom energijom i ispriča ti neku zanimljivost iz svog života, ili uopšte kad tog nekog sretneš dan ti je jednostavno bolji i ljepši. Ali kad nemaš puno vremena i žuriš htio ili ne moraš stati makar iz kurtoazije da se pozdraviš iako bi to najradije izbjegao i tako jedan po jedan. Uzmu ti vrijeme koje si mogao možda drugačije da iskoristiš, zatim zakasniš ili jednostavno zaboraviš gdje si pošao... E, zato su metropole i megalopolisi dobri, ideš gdje hoćeš, ne srećeš se ni sa kim, a radiš šta hoćeš ne obazirući se šta će ko misliti ili reći. U Podgorici dobre vijesti brzo kruže, ali loše vijesti još brže ko kometa. Ništa se, ali apsolutno ništa ne može sakriti, još pogotovo ako ste bolesni. Valjda je to nepisano pravilo da te prvo sažaljevaju, i praktično sahrane, otpišu, a prije svega toga dobro ožale i ponekad možda grubo rečeno izogovaraju i bježe od tebe kao da si ne daj Bože bolestan od kuge. Ali ljudi različitih provenijencija barem u Podgorici su kao neka vrsta uljeza ili čudnih građana koji ne pripadaju ovoj sredini. Zar ljudi koji sviraju jedan ili više instrumenata, govore nekoliko jezika? Da li se to što su putovali, u Podgorici smatra vrlinom ili manom ili kao nepraštajući hendikep. U drugim zemljama to je tvoja zelena karta i tvoja karta uspjeha i napredovanja. Kod nas je takođe kao nepisano pravilo srednja škola, pa fakultet, pa zaposlenje i brak i time da se završava tvoj život. Čudno, zar ne? Dok jedni žive kao avanturisti ne traće vrijeme nego žive punim plućima, drugi se saživljavaju sa rutinom. Ovo naročito važi za žene, jer na njih sve pada, od kućnih poslova gdje su muškarci većinom pošteđeni, ali vidim da se ova pojava mijenja, doduše sporo, ali će doći do ravnoteže i to me raduje, pa do brige za djecom i posao...
Pitamo se zašto su neraspoložene i nezadovoljne, pa kako će biti pored svih obaveza i još imperativ da uvijek budu sretne, nasmijane, zadovoljne, a to je dobra majka, supruga, poslovna žena jednom riječju savršena žena, da nije malo previše. Postoje dvije činjenice koje me posebno fasciniraju baš u Podgorici. Prva se tiče crnogorskih adolescentkinja ili tinejdžerki koje kad izlaze u grad provedu više od pola dana spremajući se i pripremajući ne bi li bile viđene iako se pod tim podrazumijeva hodanje na vrtoglavo visokim potpeticama, pa posle umiru od bolova. Šminkaju se i oblače kao da im je 30 godina, a ne tinejdž period, a trend izblajhane kose. Šta da se radi, za ljepotu se sve mora izdržati. Kao šlag na torti kad uđete u kafić obavezno “skeniranje” od glave do pete kako je ko obučen. Ono što u Podgorici vlada jeste da se uspjeh ne prašta, već vladaju zavist i ljubomora. I ta osrednjost, tj. ljudi koji ne mogu nešto da postignu naviknuti su da im osrednjost bude standard, ali neki ljudi se time zadovoljavaju jer nemaju mogućnosti, a neki zato što su lijeni da nešto preduzmu. Ali znajte uvijek je bilo najteže uspjeti u svojoj sredini. Druga činjenica su “veze”. Bez njih je bilo i biće nemoguće išta uraditi u Podgorici, a to se posebno odnosi na zaposlenje, jer džabe ti sve reference ovog svijeta ako nemaš pozadinu, čak i u apotekama ti treba veza, a da ne govorim o zdravstvu gdje je gotovo nezamislivo bez “veze”. Mi smo jedini narod koji se veseli uz tužne pjesme. Ali sve su ovo karakteristike Podgorice. Možda će neko reći da sam umanjio, neki preuveličao, a neki čak pogodio . Sve ovako ostaje dok se ne desi neko čudo da bi se desile promjene.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.