Autor: Vedrana Rudan
Dok smo živjeli u Jugoslaviji, ubistvo žene bilo je vijest. Mužjaci bi hiljadu puta prije promislili nego što bi na svoju ženu ili curu potegnuli nož ili je upucali. Kad bi se ipak tako nešto dogodilo, zločinac je znao da mu se dobro ne piše.
Tada su mužjaci između dugogodišnje robije u nekoj od jugoslovenskih ledenih pećina, zaštićenih od svijeta bodljikavom žicom, i držanja noža u ladici kućnog ormarića birali ovo drugo.
Živimo u Hrvatskoj, jednoj od najženomrzačkijih zemalja na svijetu. Ženski život ovdje ne vrijedi ni koliko metak kojim se gasi. Naše vladare za to boli ku.ac i onda kada ga nemaju. Živi primjer je predsjednica. Žena je opsjednuta položajem naših sestara u Avganistanu, brine i o tamošnjoj dječici. Kad muž u Hrvatskoj ubije ženu i majku svoje djece Kolinda se ponaša poput krepane ribe.
Sve što ovdje nosi službeni pendrek i pištolj, sjedi u Saboru ili tuli s oltara, sve moćno žensko koje je kod nas uvijek više muško nego muško u ovom s.anju od zemlje na strani je ubica. Hrvatski divljak opušteno svojoj dragoj zabija dugačku žicu u grlo. Dok doživljava orgazam, svetom ga vodom prskaju hrvatsko sudstvo, hrvatska policija, hrvatska vlast. Hrvatskom vladaju mužjaci koji shvataju potrebe svoje braće.
U Karlovcu je policija pustila nasilnika da bi sjutradan na miru mogao ubiti svoju ženu. Kćer je, srećom, promašio. Pucao je sebi u glavu. Ako ostane živ, nadajmo se da neće, smjestiće ga, kad se oporavi, u nekakvu ustanovu u kojoj će godinu ili dvije skupljati snagu da bi na slobodi mogao pucati u kćer i unuku, ako mu se curica nađe na putu.
Dokle će se oni koji vladaju ovom rupčagom praviti gluvima i slijepima? Već godinama pozivam žene da se naoružaju, kao da je problem nabrusiti nož i zariti ga gadu u srce ili grlo dok hrče na kauču. Uzalud. Ćute, skrivaju masnice i rane na duši, nikome ne govore što im se događa. Treba ih razumjeti. Kad one ubiju, njihova robija ne traje šest mjeseci. Otmu im dijete, zabrane ulazak u grad u kom su živjele, iza zidina ostaju godinama. Hrvatski muškarac je ono najsvetije što naša domovina ima. Da nije bilo hrvatskih muškaraca, ne bi bilo ovakve domovine.
Kod nas su ubistva žena od strane njihovih partnera toliko česta da će uskoro prestati biti vijest. Njima će se baviti samo portali da bi “komentatorima” pružili priliku da se izd.kavaju nad mrtvom ženom, “droljetinom” koja je zaslužila ono što ju je snašlo. “Komentatori” uvijek znaju neki “slučaj” kad je jedan fini, radišni muškarac imao ženu koja je njegovu penziju trošila na trajni lak za nokte. “Tihi umirovljenik” mrzio je to najviše na svijetu. Kad mu je dopi.dilo sirotan je uzeo pušku u ruke. Ostalo su komentari ispod teksta “Ubio je lak za nokte”.
Ne znam kako se osnivaju političke stranke, ne znam ni koliko to košta. Da znam, da imam love, osnovala bih partiju ‘’Je.ene žene Hrvatske’’, JŽH. Ovdje sigurno živi milion žena starijih od osamnaest, svakog dana bude na hiljadu načina mučeno najmanje milion i po. Kad bismo se udružile i u Saboru zamijenile nafrakane lutke obučene u dizajnerske krpice koje za svog mandata nisu za žene učinile baš ništa, uvele bismo red u septičku jamu.
Sve dok kući, poput okovanog vola, čekamo da nam kućni mesar batom razvali glavu čitaćemo kako je muž iz Dubrovnika čeličnom sajlom udavio ženu, majku troje djece, kojoj je prije nego što ju je ubio iskopao oči viljuškom. Devet sudskih vještaka ne može se odlučiti da li je prije smrti bila silovana mikserom, dlijetom, bušilicom ili ipak samo kundakom od puške. Deset vještaka zna da nije bilo silovanja. Ženska je imala menstruaciju.
A portali vrište: ”Kurva, kurva, kurva, kurva.” Dečki, ako vam je do krvi ne dr.ajte nad tastaturom. Pokrenite se. Ubijte svog oca, svoga brata, svog sina i svoga unuka. Zatrite svoje sjeme, očistite Hrvatsku.
www. buka.com