Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Za stranca je zdanje Cetinjskog manastira još utoliko važno što ono među svim kućama donekle djeluje monumentalno jer je na prvom spratu ukrašeno nizom arkada. Zvonik kvadratastog oblika nadvisuje ovu dostojanstvenu građevinu, koju, zajedno sa njegovanom baštom oko nje, omeđuje visoki zid.
Utisak koji je na mene ostavio ovaj stari srpski manastir bio je još snažniji kada sam, dok smo se približavali, pred portom ugledao jednu osobu u dugučkom ljubičastom talaru, koju je krasila moćna srebrna brada, a crne blage oči svjetlucale su poput iskri.
Ko se tu ne bi sjetio poznatih mjesta iz povijesti o patrijarsima, kao na primjer: „I Gospod se ukaza Avramu u gaju Mamre, gdje sjeđaše na pragu svoje kolibe kada dan bijaše najvreliji” (1.Mojsije 18,1)!
Odista je ovom starcu dostojnom poštovanja, koji je stajao pred manastirskim vratima pristajao naziv partijarha, jer to nije bio niko drugi nego njegova eminencija, gospodin mitropolit Crne Gore, Ilarion (Roganović), crkveni knjaz lično.
Ovaj časni čovjek nas je primio kao sebi ravnopravne, čak bi se reklo kao stare znance. Ljubazno smiješeći se, pružio nam je ruku, pa je onda, oslonjen na štap, krenuo ispred nas stepenicama prema svome stanu. Prolazili smo tamnim hodnicima i pored hrapavih zidova bez ikakvih ukrasa, i na kraju dospjeli u jednu odaju, jednostavno namještenu, ali izuzetno prijatnu. Tu sam morao da sjednem na sofu pored visokog gospodina. Onda je naložio da se donesu kafa, duvan i vino, i uopšte je prema meni bio izuzetno ljubazan. Činilo se, pak, da njegova eminencija prema meni osjeća onu istu simpatiju koju sam i ja od prvog trenutka osjećao prema njemu. Mi, doduše, nijesmo mogli direktno da razgovaramo jedan s drugim, pošto je vladao samo srpskim i ruskim jezikom, ali smo se ipak u svemu veoma dobro razumjeli. (...)
Naravno, da je u našem razgovoru bilo riječi i o ozbiljnim temama; uvaženog gospodina je posebno zanimalo moje putovanje. To je bio slučaj i sa gospodinom arhimandritom, jednim takođe izuzetno prijatnim čovjekom, sa kojim sam, budući da je znao italijanski, mogao direktno da se sporazumijem. On je veoma dobro poznavao manastir Moraču i opisao mi ga kao biser crnogorske zemlje, u što sam mogao da se kasnije i sam uvjerim.
Isti duhovnik dobio je od mitropolita zadatak da nam pokaže sve znamenitosti kuće. Pri tom smo najprije razgledali prostorije manastirske škole u kojoj se na trošak države obrazuju mladi ljudi za učitelje i duhovna lica. Prilično velika učionica, sa svojim đačkim klupama, ostavila je na nas veoma dobar utisak, pa zapravo nijesmo mogli da vidimo neku razliku u poređenju sa sličnim učionicama kod nas. Tu su bile i izvanredne zemljopisne karte. Gospodin arhimandrit je odmah obavio jedan mali ispit iz geografije sa učenicima, koji su uglavnom ostavili veoma dobar utisak. Tako su, na primjer, đaci na zemljopisnoj karti sasvim tačno pokazali njemačke gradove, kao što su Drezden, Berlin, Lajpcig, kao i tok rijeke Labe. (...)
Popeli smo se potom gore, naime na tavan ovog zdanja, na kojem se nalazi riznica sa nekoliko veoma vrijednih stvari i predmeta. Tu smo razgledali mnogobrojnu obrednu odeždu sa zlatnim i šarenim vezovima, jedno skupocjeno srebrno raspelo i arhiepiskopsku krunu sa vještačkim dragim kamenjem. Za mene je najvažnije bilo razgledanje crkve koja je sagrađena tik kraj manastira: ta crkva svojim spoljašnjim izgledom djeluje veoma skromno, ali zato svojim unutrašnjim uređenjem ostavlja veoma upečatljiv utisak. O ikonostasu koji u pravoslavnim crkvama razdvaja brod od prostora s oltarom i njegovim uljanim ikonama neću govoriti jer se sličan ikonostas može naći u gotovo svim bogomoljama ove vjeroispovijesti, pošto je, kao što se zna, kult vjere na ovaj način zamijenio zabranjene kipove i statue. Daleko je važnija grobnica Sv. Petra, koji je preminuo 18. oktobra 1830. godine (po julijanskom kalendaru): on je bio jedan od najvećih crnogorskih vladara, neka vrsta ponovo vaskrslog starog srpskog cara i još i sada uživa najviše poštovanje svakog Crnogorca, on je Nepomuk ovog dijela Južnih Slovena kojim se svako zaklinje. On počiva u nevelikom drvenom kovčegu prekrivenom dragocjenim brokatskim ćilimom i može da se otvori kao kakav kofer. To se odista i dešava jednom godišnje, kada narod može da vidi upokojenog vladara i da mu iskaže svoje poštovanje.
Gospodin mitropolit mi je ukazao posebnu blagonaklonost time što je naložio da se otvori sarkofag. Ali prije nego što je naš vodič to učinio, poljubio je poklopac sa dubokom usrdnošću. Kada je podignut poklopac – preda mnom je ležao taj silni vladar. Učinio mi se nekako mali, a sigurno je u životu, kao i njegovi zemljaci, bio visoka i stasita pojava. Nemilosrdna smrt na ovakav način umije do dokrajči ljepotu i snagu. Na isti način su sa njegovim izdisajem prestali vladarska moć, vladarska mudrost, slava i duhovna veličina, sve dok nije preostalo ništa drugo do ovaj mršavi, kao kamen tvrdi trup, koji je, mada samo drijemajući pod zlatnim pokrivkama, ipak samo slika i prilika zemaljske prolaznosti.
(NASTAVIĆE SE)