Priredio: Bojan Kalezić
Raul: „Uvijek sam bio okružen dobrim Argentincima kao što je Valdano, koji mi je omogućio moj debi u Real Madridu, ili Redondo, ili kolege iz ekipe sa kojima sam dijeli svlačionicu. Imam sjajan odnos sa svima njima. Želio bih da uskoro mogu da odem u Argentinu i uživam u istom tom fudbalu tamo. Želim da gledam utakmicu Boke ili Rivera.” „Ili Njuela”, dodaje Lionel Mesi tihim glasom. „Buva” ne propušta nijednu mogućnost da iznova potvrdi svoju odanost crvenim i crnim. Do te mjere da čak i na javnom događaju u razgovoru sa bivšim kapitenom Real Madrida sada napadačem kluba Al Sad iz Stars lige Katara na kraju mora da pomene ekipu koju voli. To i treba očekivati Njuel je ljubav čitave porodice. Njegov otac Horhe je igrao tamo od svoje trinaeste godine dok nije počeo da služi u vojsci. Bio je igrač sredine terena sa odličnim razumijevanjem igre, više odbrambeni igrač nego napadač, iako nikada nije stigao do profesionalnog nivoa. Rodrigo se upisao u školu fudbala tog kluba u sedmoj godini, a Matijas je slijedio njegov primjer.
Leo je došao pravo iz Grandolija početkom 1994. godine. Klupski skauti su znali za njega. Tražili su od njegove braće da ga dovedu kako bi provjerili da li je zaista izuzetan igrač, i tako je najmlađi brat Mesi na kraju odigrao osam utakmica u isto toliko različitih formacija tima u mlađim ligama, tokom popodneva i večeri u skoro mjesec dana koliko je igrao za klub. Bila je to intenzivna provjera i on nije razočarao. Treneri Njuela su mislili da je izvanredan i preporučili su ga za Escuela de Futbol Malvinas (Malvinsku školu fudbala), koja je odgajala naročito mlade igrače. Još nije imao ni punih sedam godina. Direktori kluba su prvo morali da se konsultuju sa roditeljima, ali s obzirom na porodičnu strast prema fudbalu nije bilo problema.
„Njegov otac je došao kod mene i rekao mi: `Odvešću ga u Njuel`”, prisjeća se Salvador Aparisio, stari trener Grandolija. „Šta sam mogao da mu kažem? Pa... onda ga vodi!”
I tako je 21. marta 1994. Lionel Andres Mesi, matični broj 992312, postao član sportskog kluba Njuel Old Bojs.
Njuel su osnovali 3. novembra 1903. profesori, učenici i diplomci Argentinske trgovačke anglikanske škole koju je Ajsak Njuel, rođen u Kentu u Engleskoj, osnovao u Rosariju 1884. Legenda kaže da je on bio taj koji je prvi donio kožnu fudbalsku loptu i uveo zvanična fudbalska pravila u ovoj latinoameričkoj zemlji. Učenici u njegovoj školi među njima i njegov sin Klaudio, klupski promoter počeli su da igraju fudbal i osnovali klub. Tako je nastalo ime Njuel Odl Bojs, u čast Klaudijovog oca i škole. Klupske boje: crvena i crna.
„Gubavci” navijači i
fudbaleri Njuela
Jedna od stvari koje tjeraju njihove „rođake” iz Rosario Sentrala da se nakostriješe je i to što je Dijego Armando Maradona nosio dres ovog kluba, iako samo na pet zvaničnih utakmica i dvije prijateljske. Bilo je to 1993. godine i „Zlatni dečko” se bio vratio iz Evrope, gdje je karijeru započeo u Barseloni, nakon čega je prešao u Napoli i na kraju završio u Sevilji. Osim Dijega, u klubu je igralo još mnogo istaknutih imena, od Gabrijela Batistute do Horhea Valdana, od Abela Balboa do Maksija Rodrigeza, od Serhija Almirona do Maurisija Poketina, od Huana Simona do Roberta Sensinija, od Horhe Grifa do Voltera Samuela, od Amerika Galjega do Tata Martina. Nadimak koji je dat navijačima. Gubavci. Čudno ali istinito. Pogrdni naziv koji je na kraju postao jak i prepoznatljiv simbol. To je nadimak koji će takođe biti povezan sa Lionelom kada je prvi put dao intervju za rosarijske novine La Kapital. Ali trebalo je da prođe još šest godina, još šest mlađih liga i 500 postignutih golova prije nego što Mesiju bude ukazana čast da se pojavi u lokalnoj štampi.
Dugo čekao na
prvi intervju
Najveći izvor zadovoljstva za Lea bio je delfin, trofej osvojen na međunarodnom turniru Kantolao održanom u Peruu u Limi 1996. godine. Učestvovalo je više od 25 ekipa iz Argentine, Čilea, Ekvadora i Kolumbije. Ali na kraju je trijumfovao Njuel. A mali Mesi je privukao pažnju medija pomoću, između ostalog, svojih trikova sa loptom. Za vrijeme treninga i prije utakmica, da bi se zabavio, udarao je loptu ne dopuštajući joj da padne na zemlju. Tu njegovu vještinu su čak i najviši zvaničnici kluba veoma cijenili, do te mjere da su od njega uskoro u raznim prilikama tražili da zabavlja publiku na pauzi na poluvremenu utakmica prvog tima. Objavili bi Mesijevo ime preko razglasa i on bi prolazio između sjedišta na tribinama izvodeći trikove pa bi stao na sredinu terena, gdje bi izvodio prava čuda s loptom. To su poluvremena kojih se mnogi gubavci još uvijek sjećaju prva viđenja dječaka koji će jednog dana postati slavni Leo Mesi. Godine 2000, deseta liga je poslednje takmičenje u kome je trinaestogodišnji Leo igrao za Mašinu `87, predvođenu Adrijanom Korijom. Pobijedili su na terenu Bela Vista, na kome trenira prvi tim. I tada, trećeg septembra, samo dvije nedjelje prije njegovog odlaska u Barselonu, La Kapital je objavio prvi intervju sa njim, na dvije stranice: „Lionel Andres Mesi, mali `gubavac` koji je zaista obećava”.
(Nastaviće se)