Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
(…) Nedaleko od Djevojačkog zavoda, ali s druge strane glavne ulice, nadovezujući se na nju, nalazi se četvrtasti prilično prostrani trg, na čijoj se južnoj strani uzdiže jedno zdanje sa mnogo prozora i visokim parterom, i jednim spratom, ali bez ikakvih ornamentalnih ukrasa, osim ako bi se veliki šareni crnogorski grb iznad ulaznih vrata shvatio kao ukras. To je dvor vladara „crnih brda”, za pojmove jednostavnih žitelja zemlje to je palata iz „Hiljadu i jedne noći”, dok se jednom razmaženom sinu zapadnoevropske kulture ovo zdanje čini samo kao jednostavan posjed jednog plemića iz prošlog stoljeća.
Sa stanovišta arhitektonske ljepote, može se izraziti žaljenje zbog jenostavnosti ovog vladarskog sjedišta u kojem suveren prebiva, od kojeg u ponekom pogledu zavisi mir na Balkanskom pouostrvu, a time i Evrope, i koji je, pored malog opsega njegove zemlje, još uvijek jedan od malobrojnih neograničenih vladara našeg dijela zemlje: s druge strane, opet, mora se izraziti divljenje čovjeku koji je u vrijeme kada njegov siromašni narod još živi u izbama, za sebe ne zahtijeva da prebiva u luksuznoj palati, nego se zadovoljava jednostavnom kućom.
Pođe li se od dvora dalje na zapad, dospijeva se, pored poznatog javora pod kojim Knjaz često umije da zasjedne i da, po starinskom običaju, sasluša nevolje svoga naroda, do starog dvora, jednog izduženog, četvrtastog zdanja nalik na tvrđavu, koje omeđuju bedemi sa moćnim kulama na uglovima (Njegoševa Biljarda). Sada su u tom zdanju smještene kancelarije ministarstva i slične ustanove. (...)
Daleko ozbiljnije i za nekoga ko je navikao na naše prilike jedva manje komično je nešto na što se nailazi na sjevernoj strani iza ovog zdanja. Tu, naime, stoji jedna krajnje jednostavna zgrada. U svako doba dana tu se ispred vrata mogu vidjeti da sjede muškarci i puše svoje čibuke. Kako bi kod nas sasvim drugačije djelovalo takvo zdanje u ove svrhe! Tu bi se vidjele trostruke i četvorostruke zidine sa oštrom staklenom srčom na vrhu, gvozdene kapije, straže i vratari, tu bi se čuo zveket lanaca i ključeva. Ali, od svih tih, dijelom tako skupih stvari, od sveg tog ogromnog modernog aparata za izolaciju ne može se ništa vidjeti kod ovog crnogorskog zemaljskog zatvora – jer upravo pred njim stojim. Kažnjenici, među kojima se većinom nalaze i teški prestupnici i zločinci, često i ubice, slobodno se kreću naokolo. Niko ih ne nadzire, niti danju, niti noću. Nema sumnje, jedan lagodan i jeftin sistem detencije koji pri tom u punoj mjeri ostvaruje svoju svrhu, jer gotovo da se nikada ne desi da neki zatvorenik pobjegne. A ipak se ne bi moglo reći da ove zatvorenike na njihov nedobrovoljan i ujedno opet dobrovoljan azil vezuje, počem, neka naročito dobra ishrana – što je možda slučaj u kaznionama nekih drugih zemalja.
Ono što ih tu zadržava je jedino osjećanje časti koje je u Crnoj Gori izgrađeno u visokom stepenu. Za Crnogorca bi bila sramota da pobjegne, pa makar gdje i u kom sklopu to bilo: pred mačem neprijatelja, kao i pred mačem koji u rukama drži vlast. Osim toga, s obzirom na karakter crnogorskog terena, jedan bjegunac bi lako i jadno stradao pod slobodnim nebom. Jedan od gospode konzula koje sam upoznao na Cetinju označio je sasvim tačno te crnogorske kažnjenike kao „autogardiste”. Šteta što se taj sistem ne može kod nas primijeniti. Koliki bi se ogromni iznosi samo godišnje mogli prištedjeti! Jer, prestupnici i zlikovci nas, nažalost, staju najviše novca. Ovom prilikom sam, uostalom, saznao da se u Crnoj Gori u određenim prilikama primjenjuje i kazna batinanjem. Samo što je ovo u očima naroda strašna sramota, tako da onaj koga je takva kazna snašla ne može da ostane u zemlji nego mora da potraži utočište negdje izvan zemlje.
Malo dalje od ove kuće prema zapadu uzdiže se jedno drugo zdanje, u svakom slučaju, tužne namjene i posve drugačijeg karaktera. Iako se nalazi sasvim blizu mjesta, ono je ipak nekako izolovano od ostalih nastambi, kao što i pristoji jednoj svetoj kući. Isped nje prostire se velika zelena livada, a iza nje nalazi se pribrežje osrednje visine, koje se spušta sa zapadnog obronka cetinjske visoravni. Na jednom od njegovih isturenih djelova ukazala nam se neobična, cilindrična niska građevina, koja predstavlja neku vrstu kule, a nekako podsjeća i na kamene građevine takozvanih holandskih vjetrenjača. To je „kula”, glasovito mjesto na kojem su nekada postavljane glave poginulih Turaka, nabijene na kolac.
Nasuprot ovom mjestu, punom krvi i groze, ističe se zdanje u njegovom podnožju kao mjesto mira i pomirenja. Jer ecclesia non sitit sanquinem (crkva nije žedna krvi). To je često spominjani manastir na Cetinju Kod Svete djevice (Cetinjski manastir). Nekada, kada je država „crnih brda” još bila država sa hijerarhijskom formom vladavine, kada je vladika u svojim rukama istovremeno objedinjavao svjetovnu i duhovnu vlast, što je, kao što je poznato, trajalo sve do 1851. godine, ovaj manastir je bio rezidencijalni dvor male crkvene države.
Taj karakter manastir je otada izgubio. Ali još on predstavlja predmet strahopoštovanja svih Crnogoraca kao sjedište vrhovnog pastira i kao mjesto sa kojim je bila povezana sudbina ove male zemlje.
(NASTAVIĆE SE)