Priredio: Bojan Kalezić
Teren Grandoli je skoro ogoljen. Mnogo zemlje i samo nekoliko mrlja zelenila blizu gol linije. Stative su u užasnom stanju, kao i ograda oko terena, kao i kućica u kojoj se nalaze tri tuš kabine i svlačionica. Ni sam okolni kraj nije mnogo bolji: improvizovane auto-praonice na svakoj raskrsnici duž avenije Gutijeres, prodavci polovnih guma, table na kojim piše „Otkupljujemo metal” drugim riječima staro gvožđe; čak postoji i kartonska tabla s reklamom za šišanje pasa. U tri popodne napolju jedva da ima žive duše. Fudbalski teren je pust. Djeca iz okolnih škola, koja dolaze da se bave sportom u sportskom centru „Barjaktar Marijano Grandoli” broj osam (nazvanom po dobrovoljcu iz rata 1865. godine koji je dao život za svoju zemlju) već su otišla a fudbaleri ne dolaze prije pet sati popodne. Jedina prisutna osoba je nastavnik, u bijeloj majci kratkih rukava, plavoj trenerci i patikama. On pokazuje prema kući udaljenoj nekih 150 metara, domu senjor Aparasija, prvog trenera Lionela Mesija. Čitav život je radio na željeznici. Kao mladić je nosio dres sa brojem četiri u klubu Fortin i prije više od trideset godina trenirao je djecu na terenu u Grandoliju, dimenzija 7,5 sa 40 metara. Podučavao je na stotine klinaca, uključujući Rodriga i Matijasa. Najstariji Mesi je bio snažan i brz centarfor; drugi je igrao u odbrani. Njihova baka Selija pratila ih je na treninge svakog utorka i četvrtka. A jednog ljetnjeg popodneva, sa njima je došao i Leo.
„Trebao mi je još jedan igrač da upotpunim ekipu 86 (sastavljenu od djece rođene 1986. godine). Čekao sam zadnjeg igrača držeći u rukama dres za njega dok su se ostali zagrijavali. Ali on se nije pojavio a tamo je bio jedan mališa koji je udarao loptom o tribine. Malo sam razmislio i rekao sebi, neka ide dođavola... ne znam da li mali umije da igra ali. Zato sam otišao da pričam sa njegovom bakom, koja se zaista zanimala za fudbal, i rekao joj: „Daj mi malog”. Ona je htjela da ga vidi na terenu. Mnogo puta mi je tražila da ga pustim da pokuša. Mnogo puta mi je pričala o mališanovom talentu. Majka, ili tetka, ne sjećam se koja od njih, nije željela da on igra: „Tako je mali, ovi drugi su tako krupni.” Da je umirim, rekao sam joj: „Postaviću ga ovdje sa strane, i ako ga napadnu prekinuću utakmicu i povući ga sa terena.” „Dakle... dao sam mu dres i on ga je obukao. Prva lopta je došla do njega, on je pogledao i... ništa”. Don Apa, kako ga ovdje zovu, ustaje iz fotelje i oponaša iznenađeni izraz lica malog Mesija, pa zatim ponovo sjeda i objašnjava: „On je ljevonog, zbog toga nije krenuo na loptu.” On nastavlja dalje: „Druga mu je naišla na lijevu nogu, krenuo je na nju i prošao jednog igrača, pa još jednog, pa još jednog. Povikao sam na njega: `Šutni je, šutni je.` Bio je uplašen da će ga neko povrijediti ali nastavljao je da juri sa loptom. Ne sjećam se da li je postigao gol , ali nikada nisam vidio tako nešto. Rekao sam sebi: `Ovaj ne izlazi sa terena.` I uopšte ga nisam izvodio.”
Senjor Aparisio nestaje u drugoj prostoriji i vraća se sa plastičnom kesom. Pretura kroz uspomene skupljane čitavog života. Najzad pronalazi fotografiju koju je tražio: zeleni fudbalski teren, ekipa dječaka u crvenim dresovima i tačno ispred mnogo mlađeg Aparisija, najmanji od svih: bijeli šorc mu je skoro do pazuha, majca mu je prevelika, izraz lica veoma ozbiljan, dječak ima krive noge. To je Lionel; izgleda kao neka ptičica, kao buva, kako ga je zvao njegov brat Rodrigo.
„On je rođen `87. a igrao je sa ekipom `86. Bio je najsitniji i najmlađi, ali se stvarno isticao. I zbog toga su ga grubo kažnjavali, ali on je bio izuzetan igrač, sa natprirodnim talentom. Rodio se sa umijećem za igru. Kada bi se pojavio na utakmici, ljudi su hrlili da ga gledaju. Kada bi dohvatio loptu rasturao je. Bio je nevjerovatan, nisu mogli da ga zaustave. Davao je po četiri ili pet golova na utakmici. Dao je jedan, protiv Kluba de Amaneser, kakav viđate u reklamama. Dobro ga se sjećam: prošao je pored svih igrača, uključujući i golmana. Kakav je bio njegov stil igre? Isti kao i sada slobodan. Kakav je on bio? Bio je ozbiljan klinac, uvijek je tiho stajao pored svoje bake. Nikada se nije žalio. Ako bi ga povrijedili, povikao bi nešto ali bi ustao i nastavio da trči. Zbog toga sam se ja svađao sa svima, branio sam ga, kada su govorili da previše igra sam, ili da nije ništa posebno, ili da je sebičan u igri.” Aparisio izvlači još jedan dragulj iz svoje plastične kese. Još jednu fotografiju malog plavokosog dječaka, u prevelikoj majci, sa prekratkim nogama; u ruci drži trofej, prvi koji je ikada osvojio. Veliki je skoro kao on.
Leo još nije imao pet godina. A na terenu Grandoli već je počeo da isprobava ukus uspjeha i postizanja golova. U drugoj godini treninga, čak je imao dovoljno sreće da dobije svog oca za trenera. Horhe je prihvatio ponudu direktora kluba i preuzeo tim 87. Igrali su protiv Alfija, jednog od mnogih klubova u gradu. I osvojili su sve: „Ali baš sve, sve, prvenstvo, turnire, pobijedili u prijateljskim utakmicama...2 prisjeća se Horhe Mesi, sa više očinskog nego trenerskog ponosa.
(Nastaviće se)