Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Ovo više nije Crna Gora, ovo je Natomora. Ona mora u NATO, jer „drugog puta nema“. A nije samo što „mora“, nego to „mora“ - mora da pokaže kao da to stvarno želi svim srcem, bez obzira na narod koji će tamo kao u smrt. Nije tu igru baš lako odigrati. Treba dosta treninga, uputstava - davljenja duše s navučenim rukavicama, upumpavanja straha i bezizlaza, da bi, na kraju, crnogorska duša, prohisterisala mazohističkim NATO oduševljenjem.
Kad se odvoji od suštine i slobode, duša ljudska postaje glina za svačije ruke. Slavna crnogorska istorija, završiće se tako - stvaranjem ropske crnogorske duše, poslušne, bezoblične gline, koja će još gmizati da uskoči u tuđe ruke da bude modelirana i dizajnirana. Nasilnicima će klicati- dođite što prije, jer više sama sa sobom ne mogu izdržati! Tako često radi kolektivna patologija, pod revnosnom obradom razorne državne ideologije. Traumu ropstva mazohistički pretvoriti u radosno podavanje nasilniku! Jer, NATO je militaristička organizacija, globalnih razmjera i prvog ranga. Njen bilans za petnaest poslednjih godina „humanitarnih intervencija“ su grdne gomile mrtvih, grdilo razorenih zemalja, likvidiranih državnika, kolekcija instaliranih marionetskih režima.
Samo ropska psiha u patološkom obrtu vrijednosti može gospodara nasilnika prihvatiti kao gospodara zaštitnika! Upravo zato što crnogorska duša nije sa sebe sprala uranijumski prah stida i pokornosti, kojim je zasuo ovaj „čovjekoljubac“ s batinom. Ponavlja se stara bajka - „naklana ovca“ ide u zagrljaj vuku da je „zaštiti“. Ali, ko je kriv Čarnoj nam Gori, što je samo sebe dovela do ovako žalosnoga sostojanija?
Da kažemo, nije ona samu sebe dovela do ovoga, nego je vodila sebe ovamo, otkad je sama ostala bez sebe. U šizofreno-histeričnom referendumu za „samostalnost“ izgubila je samostalnost! Formalnom samostalnošću i suverenošću pocijepala je sebe iznutra na: pet-šest jezika, pet-šest narodića građanske provenijencije, dvije-tri cerkve, nekolike civilizacije. „O jadu nas Bog zabavio“, rekao bi onaj starac sa Stare planine.
E sad se suverena Podgorica boji da je jedno jutro ne okupiraju Tuzi. Bar se boji da ne uđe u sastav Ulcinja, Kolašin drhti od Plava, Haj od Nehaja. Ne treba mnogo buke da se probudi koja usnula priča u Boki Kotorskoj. Kako je krenulo, može Crna Gora spanut na staru Ercegovinu - ako se tu računa i suverena Katunska naija?
Suverenitet je opasan, ko ne može da ga nosi. Na kraju, tih suvereniteta ima ko pasjih repova. Kad nema jednoga, ima sto i jednoga. Nije sve ubila munja i podavila čuma - ima i pokoji suveren pojedinac u Crnoj nam Gori, kaže jedan. „Oo-paa, Vukota...šta krekeće iz balota (blata)“, rekao bi onaj redovni čitač svih novina sa eks jugo prostora, koji sjedi ujutro, na terasi starog hotela ‘’Onogošt’’, i skoro ravnodušno i pomalo cinično, sam samcit, bistri politiku, i razgovara sam sa sobom.
Ne može nas više ni Amerika spasiti, ne može ni sveta Rusija - možda može Azerbejdžan, ili Arapski Emirati? Možda mogu na neki način? Daleko su pa da se nadamo. A nijesu ni daleko - bliži su nam, no mi sebi samima. Eto ih tu, a nas tu više kao i da nema.
Volio bih da nije ovako, ali ovako je i više nego što jeste. Istina se u Crnoj nam Gori može uhvatiti golim rukama. Prosto, udiše se istina, sumorna i strašna, a jednako se govori laž. Možda su povjerovali u Crnoj nam Gori da je laž – spas? Ne bi to bilo prvi put. Nije ni laž bez većih ambicija. Laž barem ima toliko ambicije da zadavi istinu i da joj iščupa jezičinu. Pa u Crnoj nam Gori sistematski se radi na čupanju jezika. Čupaju sofisticiranim hirurškim zahvatima jezik iz glave (oni drže da je to bezbolno), onda zasade u polumrtva usta nekoliko vještačkih jezičaka (to je postojani program Ministarstva prosvjete!) I onda kažu: eto sad mjesto jednog imate sedam. Ne treba nam jezik-sablja, jezik-zmija, trebaju nam jezici-zeleni skakavci. Nećemo se više sjeći jezikom, nego ćemo skakutati oko svojih sjenki, liskati, lagati, zalagivati, plaziti, milušiti, uvijati, previjati, jer ako istine više nema, onda nam ne treba živi jezik nego da nam se, besposlen i besmislen, raspada u ustima. Ne treba nam u ovom vremenu, jezik-mač-munja, trebaju nam vještački jezičci na kojima se lako demagogiše, demokratiše, poltroniše, metaniše, kreteniše, debiliše. Nema smisla da nam se jezik pravi važan- dosta je zla počinio! Posjecimo tog arambašu, iščupajmo ga iz korijena. Danas se već lako presađuju i srca i bubrezi i jetre i polni organi, a ne da se ne presađuju i ugrađuju vještaci jezici. Je li tako brate Srbine, i sestro Crnogorko? „Tako, već nikako“, odgovara vojvoda iz ‘’Gorskog vijenca’’!
(Autor je književnik)