Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Naš put nas je vodio prema stjenovitoj masi istočno od glavnog grada. Tu leži na malo uzdignutom terenu, ali tik pripijeno uz suro stijenje, dvospratno, prilično dugačko i posve neugledno zdanje, ali pravi blagoslov za zemlju. Jer koliko god da je rod Crnogoraca po svojoj prirodi snažan i zdrav, on ipak ne čini nikakav izuzetak u pogledu slabosti kojima je ophrvana ljudska priroda. Naročito je raširen reumatizam, što je uglavnom uslovljeno neprimjerenim staništima koja na ovoj surovoj i promjenljivoj klimi ne pružaju zadovoljavajuću zaštitu. Od te boljke najviše, uostalom, boluju upravo žitelji Cetinja, u čijoj ravnici, što je vjerovatno u vezi sa nekadašnjim jezerom, izgleda još vlada kralj-vilnjak sa svojom „maglinom”. Osim toga, još se „uvoze” poneke boljke iz Carigrada, kuda povremeno odlaze mnogi Crnogorci da zarade svoj hljeb, i to boleštine koje bi inače teško mogle da se nađu kod ovog jednostavnog i neiskvarenog prirodnog naroda.
Svi oni koji boluju od tih boljki primaju se u pomenuto zdanje i po mogućstvu se tu i liječe. Jer to zdanje je zemaljska bolnica za čije izdržavanje, uostalom, i Rusija, koja toliko mnogo čini za Crnu Goru, takođe, kako sam čuo, daje zamašne svote novca. Unutrašnje uređenje ove ustanove, pored sve svoje jednostavnosti odgovara svojoj namjeni. U vrijeme kada sam ja tu boravio, moj ljubazni pratilac, koji je kao knjaževski gradski fizikus direktor te ustanove, imao je uz sebe još jednog ljekara, Grka, koji je već svojom pojavom ulivao povjerenje. Prema vjerodostojnim izvještajima, prvi je svojom spretnom rukom već izveo više teških operacija, i to tako odlično da ni najčuveniji hirurški kapaciteti naših visokih škola i klinika to ne bi bolje izveli.
Ipak, nisam mogao duže da ostanem u ovoj kući bolova i bolesti. Kontrast između mnogih jadnih stvorenja koja su tu hodala naokolo i viteških delija kojima ova zemlja može da se ponosi bio je prevelik. Osim toga, isuviše jak miris karbolne kiseline, koji je provejavao ovom bolnicom, kao i u svim bolnicama zemnog šara, potjerao me napolje na svjež vazduh, gdje je temperatura iznosila samo pet stepeni Celzijusovih, što mi je, međutim, poslije zamorne vreline u Dalmaciji naprosto prijalo.
Tvrdnja mog čestitog Eskulapa da se sa mjesta ispred njegove ustanove Lovćen najljepše vidi podstakla me da se uputim ovamo. I zaista se nisam pokajao. Tu su ispred mene ležale ljupke kuće Cetinja sa malom izdvojenom crkvom. A iza njih su se uzdizale moćne stjenovite mase koje su visoko gore krunisane jednim nasadom nalik na poklopac kovčega. Najviši djelovi ovog moćnog brdskog masiva bili su pokriveni izuzetno bijelim blistavim sniježenim pokrivačem kao kakvom debelom naslagom šećera.
To je Lovćen, znamenje Crne Gore, miljenik njenih žitelja. Sa čežnjom mu se divi već i dječak, njemu muškarac koji kreće u boj upućuje poslednji pozdrav, a u njega sjetno upire pogled i nemoćni starac.
On i zaslužuje takvu ljubav, taj kameni kolos. Jer, iako je već izgubio slavu da je najviša tačka na crnogorskoj zemlji, pogotovo kada su u granice Crne Gore ušle tako visoke planine kao Komovi i Durmitor, on se ipak sa svojim izolovanim položajem na zapadnom rubu crnogorske visoravni predočava kao jedan od planinskih vrhova cijelog ovog područja koji najdalje može da se vidi. U Boki kotorskoj, kao i na Skadarskom jezeru, kod Podgorice, kao i istočno od Nikšića, njegova karakteristična forma se izdvaja i nameće našem oku u tom gustom mnoštvu brdskih vrhova.
Kao vrh koji se na takav način izdvajao i na kopnu i na moru u jednoj donedavno tako majušnoj državi, on mora da se označi kao spomenik prošle veličine moćnog srpskog carstva u srednjem vijeku, ali ujedno kao proročanstvo jedne srećnije budućnosti Južnih Slovena na Balkanskom poluostrvu. Da, on je pravo otjelovljenje crnogorskog bića uopšte. Kao što je nepokretno stajao usred svih onih oluja koje su protutnjale lijepim, istočnim poluostrvom Sredozemnog mora, tako je i Crna Gora na ovoj blagoslovenoj zemlji uspjela da se suprotstavi svim naletima Turaka na njene granice, čineći usamljenu predstražu na najisturenijoj granici Zapada u službi krsta protiv nepreglednih vojski koje su nadirale pod barjakom sa polumjesecom.
Lovćen na ovaj način podsjeća samo na krvave trofeje Crnogoraca, on ujedno ovaj narod istovremeno podsjeća i podstiče na više, mirne, duhovne pobjede. Njegov oblik kovčega nije nikakva slučajnost. On, u stvari, predstavlja jedan veliki grob. Jer, gle, na jasnom jutarnjem vazduhu se tamo gore na vrtoglavoj visini od 1749 metara sasvim dobro vidi jedno majušno zdanje. Tamo je svoj vječni mir našao najznačajniji srpski pjesnik novijeg vremena, Rade Tomov Petrović, poznat kao vladika Petar II Crne Gore, pošto je tamo gore sahranjen 1851. godine. Gdje bi inače jedan pjesnik-kralj mogao sebi da izabere poetičniju grobnicu nego na ovoj isturenoj uzvisini sa beskrajnim pogledom na sve strane? Meni se pak ovaj grob učinio i kao pravi orijentalni. Jer na sličan način su, kao što sam lično više puta mogao da se uvjerim, u Alžiru Arapi svojim najslavnijim svetiteljima podizali kubu, „počivalište”, na najvišim uzvisinama.(NASTAVIĆE SE)