Priredio: Bojan Kalezić
Mjesto gdje je ugledao svijet
...Blok zgrada krem boje sagrađen u 19. vijeku zauzima pravougaoni plac na broju 1249 u Ulici Visasoro. To je italijanska bolnica posvećena Đuzepeu Garibaldiju, kome je takođe odata počast kipom na Plaza d’ Italia u Rosariju. On je omiljena ličnost, poznat je kao „Junak dva svijeta”, jer se tokom svog izgnanstva u Južnoj Americi borio u bitkama duž rijeke Parane. U tim krajevima njegovi Crvenokošuljaši ostavili su svoj trag gdje god da su išli: na primjer, u imenima bolnica u Rosariju i Buenos Ajresu, koje su osnovali politički izgnanici, pristalice Macinija i Garibaldija, i njihovi radnički sindikati. Bolnički kompleks u Rosariju otvoren je 2. oktobra 1892. da služi potrebama italijanske zajednice, koja je u to vrijeme predstavljala više od 70 posto imigranata koji su došli sa druge strane Atlantika. Danas je to jedno od najboljih porodilišta u gradu. To je mjesto gdje priča o Lionelu Mesiju, trećem djetetu porodice Mesi–Kućitini, počinje u šest sati ujutro jednog zimskog dana.
Njegov otac, Horhe, imao je tada 29 godina i bio je šef jednog proizvodnog odjeljenja u željezari Asindar, u Vilja Konstitusion, na nekih 50 kilometara udaljenosti od Rosarija. Selija, stara 27 godina, radila je u radionici za proizvodnju magneta. Upoznali su se dok su bili veoma mladi u kvartu Las Heras, nekada poznatom kao Estado de Israel a danas poznatom kao kvart San Martin, u južnom dijelu grada, čiji su stanovnici skromni i vrijedni. Njihove kuće bile su udaljene nešto više od 100 metara jedna od druge. Kao i mnoge druge ovdašnje porodice, imali su špansko i italijansko porijeklo. Prezime Mesi potiče iz italijanskog gradića Porto Rekanati, u provinciji Mačerata, u kojoj je rođen pjesnik Đakomo Leopardi i operski tenor Benjamino Đilji. Kućitinijevi su takođe italijanskog porijekla, sa očeve strane. Sedamnaestog juna 1978. vjenčali su se u crkvi Korason de Marija. Zemlja je bila potpuno obuzeta Svjetskim prvenstvom toliko da su se mladenci, dok su bili na medenom mjesecu u Bariločeu, ipak pobrinuli da stignu na utakmicu Argentina Brazila koja se igrala u Rosariju. Rezultat je bio nula-nula. Osam dana kasnije, na River Platinom stadionu El Monumental u Buenos Ajresu, nacionalni tim Argentine predvođen od strane selektora Sesara Luisa Menotija, poznatog kao Albiseleste (doslovno „bijeli i nebesko plavi”) tim, pobijedio je Holandiju sa 3 prema 1 i osvojio svjetsko prvenstvo. Uslijedila je kolektivna manija. Filjol, Olguen, Gavan, Pasarela, Tarantini, Ardiles, Galjego, Ortiz, Bertoni, Luke i Kempes naizgled su izbrisali sva sjećanja na Proseco de Reorganizacion (period vojne uprave). Selija i Horhe su postali roditelji: Rodrigo Martin je rođen 9. februara 1980. godine, a njihov drugi sin, Matijas Horasio, rođen je u jedan od najmračnijih trenutaka nacionalne istorije. Bio je to 25. jun 1982, samo jedanaest dana poslije kraja Foklendskog rata. Argentina je, poražena, brojala svoje gubitke (649 mrtvih) i svoje žrtve (više od hiljadu ljudi), kao i sve one ljude koji nikada neće zaboraviti tih dva i po mjeseca pod vatrom. Kada je Selija trebala da rodi svoje treće dijete, situacija je i dalje bila dramatična. U Semana Santa (Velikoj sedmici) 1987, Argentina je bila na ivici građanskog rata. Carapintadas (doslovno „obojena lica”) mladi oficiri vojske predvođeni pukovnikom Aldom Rikom podigli su ustanak protiv vlade, zahtijevajući okončanje sudskih postupaka protiv kršenja ljudskih prava počinjenih tokom vojne uprave. Njena dvojica sinova sedmogodišnji Rodrigo i petogodišnji Matijas ostali su kod kuće sa svojom bakom, dok se Horhe pridružio Seliji u bolnici. Poslije dvojice dječaka on je želio djevojčicu, ali hromozomi su odredili da dobiju još jednog dječaka.
Bio je crven kao paradajz
Trudnoća je protekla mirno, ali tokom poslednjih nekoliko sati pred porođaj došlo je do komplikacija. Ginekolog Norberto Odeto dijagnostifikovao je loše stanje kod fetusa i odlučio da vještački izazove trudove kako bi izbjegao bilo kakve trajne posledice po bebu. Horhe se i dan danas sjeća straha u tim trenucima, panike koju je osjetio kada mu je doktor rekao da će koristiti forceps, svoje molbe da doktor uradi sve što je moguće kako bi izbjegao korištenje tih štipaljki, koje su ga, kao što je slučaj sa mnogim roditeljima, mnogo brinule zbog užasnih priča koje je slušao u vezi sa deformacijama i oštećenjima koje nanose bebi. Na kraju nije bilo potrebe za forcepsom. Nekoliko minuta prije šest sati ujutro, rođen je Lionel Andres Mesi, težak tri kilograma i dugačak 47 centimetara, crven kao paradajz i sa jednim potpuno savijenim od porođajnih trudova što su bile nepravilnosti koje su, kao i kod mnogih drugih novorođenčadi, nestale u toku prvih nekoliko sati.
(Nastaviće se)