Piše: Milan Mišić
Nesrećna Grčka je ponovo, po ko zna koji put u poslednjih pet godina, u situaciji biti ili ne biti. Prihvatiti ono što traže kreditori, što podrazumijeva da budu izbrisane mnoge ”crvene linije” koje je povukao mlađani premijer i lider ljevičarske Sirize Aleksis Cipras, ili izaći iz eurozone, sa svim posledicama koje će to donijeti za tu zemlju, ali i za Evropu u cjelini (pri čemu ozbiljne štete ne bismo bili pošteđeni ni mi).
Trenutno je na stolu ponuda kreditora koje zastupaju MMF i Evropska centralna banka, koju je najednostavnije opisati kao ”keš za reforme”. Grčka će dobiti hitnih 7,2 milijarde eura da do kraja ovog mjeseca plati dospjelu otplatu MMF-u, ali samo ako se obaveže da će sprovesti ono što se od nje traži.
Problem je u tome što Cipras i Siriza to ne mogu da sprovedu, jer ih je na vlast prošlog januara dovelo obećanje da će olabaviti već do poslednje rupe stegnut fiskalni kaiš. Glasajući za ljevičare i njihov program Grci su se uhvatili za nadu – jer nada im je jedina preostala.
Nada je, međutim, kako to kažu mudraci, dobar doručak, ali loša večera. Veoma brzo se pokazalo da ono što je obećano ne može da bude ispunjeno, odnosno da ima paprenu političku i socijalnu cijenu. Dakle dodatno odricanje: nova otpuštanja iz državnog aparata, smanjenje (državnih) penzija, oštrije uslove za novo penzionisanje, veće poreze, rasprodaju državne imovine i još štošta...
Nadvlačenje koje smo pratili u poslednjih nekoliko mjeseci pokazalo je međutim da su želje Sirize jedno, a stavovi kreditora nešto sasvim drugo. Sve što je postizano u pregovorima, koji su bili istinsko mučenje za obje strane, bili su neki privremeni kompromisi i odlaganja. Sada se nema više kud: kockanju je došao kraj. U iduće dvije nedjelje i kusur – rok je, rekosmo, kraj mjeseca – treba da se postigne ono što se dosad nije moglo.
”Gdje ima volje, ima i načina”, poručeno je Grcima iz Berlina, koji se u Atini doživljava kao glavni neprijatelj. Kancelarka Angela Merkel je najupornija u insistiranju da se Grci sami dovedu u red, ali u zapuštenoj državi kakvom se pokazala Grčka, to je, bar u rokovima koji su postavljeni, istinski nemoguća misija.
Trenutni saldo je da je Grčka od početka svoje krize – koja je otkrila sve akrobacije u državnom knjigovodstvu koje su prikrivale pravo stanje stvari, od EU dobila više od 200 milijardi eura hitne pomoći da izbjegne bankrot, ali da uprkos svim mjerama i kreditorima i danas duguje 320 milijardi.
Pregovarači MMF-a u prošli četvrtak su napustili Atinu, ne uspjevši da se dogovore o formuli za reformu grčkog tržišta rada i penzionog sistema. Povodom toga, ministri finansija eurozone sastaju se već idućeg četvrtka u Luksemburgu da razmotre opcije na stolu, a u traženju (ne)mogućeg izlaza pomagaće im i direktorka MMF-a Kristina Lagard.
Da li će i ko će u poslednjem momentu trepnuti, ostaje da se vidi. Ali je svakako već sada jasno da Siriza, čiji je izborni trijumf ojačao front otpora fiskalnoj strogosti po svaku cijenu i u još nekim članicama EU, nije dorasla situaciji. Kao i da dobre namjere nisu dovoljne, jer zna se da je dobrim namjerama popločan put koji vodi tamo gdje niko ne želi da stigne.
U ovoj drami Grčka svakako nije jedini negativac: malo ko naime u tekućem zapletu objašnjava kako se moglo dogoditi da joj se odobri toliko količina kredita bez ozbiljne procjene, odnosno realnog sagledavanja mogućnosti zajmoprimaoca da pozajmljeno vrati. Jer lako je ”navući se” na tuđe pare, odnosno na tuđ račun živjeti na visokoj nozi.
Ima u svemu i takozvanih ”objektivnih okolnosti” – svjetska kriza iz 2008. i svi njeni pratioci – ali još više subjektivnih. Nedovoljno se podsjeća u šta je Grčka slupala tolike pozajmljene milijarde (odgovor: u mnoštvo nepotrebnih infrastrukturnih projekata koji danas propadaju). Ne navodi se i da ona danas ne može da nađe kupce koji će da investiraju u njena propala državna preduzeća (slučaj poznat i sa naših meridijana).
Ima doduše razvijen turizam, ali kad se sve sabere, ni od njega nema neku dobit. A njene glavne izvozne stavke: naftni derivati i brodski transport, danas su jeftiniji kad se kupuju drugdje.
Najtužniji elemenat u ovoj neveseloj priči je u činjenici da grčki problem nije samo grčki, odnosno u tome - što smo svi pomalo Grčka.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
‘’Politike’’)